Vrućina, sunce koje žari, vjetar poput fena – to je stvarnost zadnjih dana. Valja nam potražiti zaštitu hladovine, najbolje u šumi. Tamo žega nije tako velika, drveće daje sjenu, povjetarac rashlađuje. Tamo je moguće smiriti misli, u tom carstvu stabala koja neprimjetno rastu stremeći uvis, naizgled nepomična, ravnodušna na sva kretanja, i buke, i žurbe. Visoke im krošnje zatvaraju gust kišobran lišća kroz koji se tek ponegdje nazire bistro plavo nebo bez pramenja od oblaka. U gustom spletu drveća, debla ne razvijaju grane i ne šire ih osim pri samome vrhu krošnje. Stabla streme uvis, prema nebu, svjetlosti i zraku: tu šire lišće, tu hvataju svjetlost.

Tako i ti čini. Ne troši svoje snage u puštanju jalovih grana u sjenu ovoga svijeta. Hoće, zamijetit će ga ljudi, pohvalit će mu zelenilo, ali tako ne možeš rasti. Ti nisi stvoren biti grmovit glog kome grane hvataju povijuše nestalnosti ne puštajući ga uvis. Stremi Svjetlosti: možeš biti moćna bukva, u početku rasta neravna i nejaka, ali kroz godine rasta uspravna i čvrsta. Rast traži vrijeme.

„… Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ (Mt 13, 31-32)

BK