U svom svakodnevnom životu susrećemo se i družimo sa različitim ljudima, sa onima koji su nam prijatelji ili samo znanci, oni koji su nam obitelj ili stranci. Neke poznajemo više neke malo manje a o nekima čujemo samo od drugih i to što čujemo od drugih u većini slučajeva i nije istinito i vjerodostojno preneseno. Ponekad ljudi žele prenijeti o nekome neku vijest a da ne provjere jeli to istinito ili nije.
Tako se dogodi da kad se nađemo u nekom društvu možemo se i sami lako prometnuti u onog koji daje ili iznosi svoj sud.
Kao vjernici uvijek trebamo se preispitati jeli to ispravan kršćanski stav i jeli to u duhu evanđelja?
Današnja nedjeljna čitanja nam progovaraju o tom ljudskom sudu i Božjem pogledu. U prvom čitanju upoznajemo proroka Hošeu, koji je i sam doživio sličnu sudbinu kao i njegov Izraelski narod. Prorok je bio oženjen prostitutkom, javnom grješnicom, te je morao svojim vlastitim životom posvjedočiti i navijestiti kako Bog gleda na ono što Izraelski narod čini. Bog preko proroka osuđuje grijeh Izraela, njegov nemoral, nevjeru i mnogoboštvo. Narod misli da će samo svojim izvanjskim činima, pobožnošću i žrtvama steći naklonost Božju. Međutim Hošea ih opominje zbog njihove površnosti te njihovoj slaboj ljubavi koju imaju prema Bogu. Dok Božja ljubav prema narodu je poput obilne kiše. Ono što Bog traži od Izraelskog naroda jest ljubav a ne žrtve.
Takav stav zauzima i Isus u današnjem evanđelju u kojem nam se predstavlja jedan čovjek i to prema sudu židovskog naroda, a posebice učenih ljudi pismoznanaca i farizeja, kao veliki grješnik koji ne zaslužuje Isusovu pozornost a niti da ulazi u njegovu kuću. Naime taj čovjek imenom Matej, po zanimanju carinik, bio je omražen u društvo, jer je prikupljao porez za rimsku vlast, ali pritom je i za sebe uzimao jedan postotak tako da je uzimao više od ljudi nego je trebao. Možemo reći da si je htio malo više priskrbiti novac na nelegalan način.
Isus dolazi tom čovjeku, znajući njegovu grješnost, ali čini nešto što će izazvati sablazan u očima pismoznanaca i farizeja. Isus prvo poziva Mateja da pođe za njim. Matej prihvaća poziv i odlazi sa njim. Pisac nam ne donosi pojedinosti razgovora sa Matejom, no daje se naslutiti da je Matej zaprimio od Isusa oproštenje, jer već u sljedećoj sceni Isus se nalazi kao gost sa svojim učenicima u njegovoj kući i zajedno sa ostalim grješnicima blaguje. Isus ovdje pokazuje sliku Boga kao milosrdnog koji oprašta i koji traži one koji su izgubljeni i ranjeni grijehom. Isus sebe zapravo stavlja u tu ulogu Boga, jer je on onaj koji prašta. Dok sa suprotne strane imamo farizeje, učene ljude koji sebe su smatrali pravednicima, oni promatraju sa strane Isusov čin i ne mogu prihvatiti činjenicu da se Isus druži sa grješnicima, što više osuđuju njegov postupak. Možemo u toj sceni primijetiti da vjera farizeja koju su iskazivali prema Bogu je također bila površinska, njihova ljubav bila je manjkava ili nestalna. Oni kao da nisu davali mogućnosti niti nade da se Bog može smilovati nekom grješniku koji ne živi po ljudskim mjerilima i nekim zakonskim propisima.
Tu dolazimo do onog najbitnijeg dijela. Dok je Matej bio spreman povjerovati da je Isus onaj koji ima vlast praštati, liječiti, ozdravljati, vračati dostojanstvo čovjeku i time učiniti čovjeka pravednim pred Bogom, farizeji nisu bili spremni povjerovati Isusovim riječima i djelima. Zato ih i Isus poziva, a ujedno i danas i sve nas da najprije proučimo što znači Milosrđe mi je milo, a ne žrtva…
Apostol Pavao u svojoj poslanici kršćanima u Rimu stavlja primjer vjere Abrahama, koji je povjerovao Bogu da može učiniti što je obećao. Jer to obećanje odnosi se i na nas sve koji smo povjerovali u Boga koji je od mrtvih uskrisio Isusa. A koji je opet zbog naših grijeha podnio muku i smrt na križu, ali nas je tom savršenom žrtvom ljubavi opravdao i po njegovom uskrsnuću mi postajemo pravednici pred Bogom.
Možda ćemo i dalje slušati krivi sud od drugih ljudi, međutim evanđelje i Božja riječ nas poziva da stav svog srca promijenimo na način da svoje izvanjske čine i pobožnosti ne činimo samo radi formalnosti, da to ne bude samo površinski već da naš život odrazuje iskrenu ljubav prema Bogu, te milosrđe i ljubav prema čovjeku. I mi smo svi grješnici i poradi nas je Isus došao i poziva nas kao i Mateja da mu se pridružimo i da prikažemo Bogu svoje srce, čitavo svoje biće, prikazujući mu žrtvu zahvale kao čin ljubavi njegove prema nama jer nam daruje sve što je potrebno za život.
Imajmo povjerenje u Gospodina Krista, njega ne zanimaju toliko naši grješni čini koliko ga zanima naša spremnost da promijenimo način gledanja i prosuđivanja, da omogućimo njemu da svojom ljubavlju dotiče naše nestalno srce.
vlč. Siniša Blatarić