Za sve što čovjek čini, radi, izgrađuje služi se različitim sredstvima koja su se kroz čitavu ljudsku povijest usavršavala do neslućenih mogućnosti. I ako su ta sva sredstva plod ljudske inteligencije ipak ta sredstva ne bi ničim služila da ih nešto ili netko ne pokreće.

Kao što npr. za vozila je potrebno gorivo, bilo fosilno ili neke druge energije, kao što je za računala, televiziju, mobitele potrebno napajanje na struju, kao što je za vožnju bicikla, za pješačenje, plivanje potrebna tjelesna snaga. Dakle, za sve je potrebno određeno gorivo, snaga.

U Knjizi Mudrosti sveti pisac piše: Duh Gospodnji ispunjava svemir i on koji drži sve, zna i sve što se govori. U Dj sveti pisac Luka svjedoči o djelovanju tog Duha Božjega na dan židovskog blagdana Pedesetnice. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

Iz ovih Sveto pisamskih tekstova spoznajemo da ono što pokreće svemir jest po snazi i sili Duha Božjega. Taj isti Duh silazi ili bolje rečeno ispunjava iznutra čovjeka i omogućuje mu da spoznaje određene zakonitosti, pojave ili stvari oko sebe.

Isus je prorekao svojim učenicima da će primiti od Boga Oca Duha istine, koji će posvjedočiti za njega, koji će ih upućivati u svu istinu jer će govoriti što čuje od Oca i Sina i navješćivati ono što dolazi.

Na dan Pedesetnice započelo je novo razdoblje za čitav ljudski rod, ne samo za uži krug Isusovih učenika nego i za sve ljude kroz čitavu buduće vrijeme, kojima će se naviještati Evanđelje, jer će svaki narod na svom vlastitom jeziku razumjeti Božju spasenjsku poruku. Tako se na dan Pedesetnice zbio događaj rođenja Crkve, ono što mi danas slavimo. Crkva od tada u sebi sjedinjuje sve narode svijeta, ona govori svim ljudima, nadilazi etničke i jezične granice i svi je mogu razumjeti. Crkva postaje tako vidljivi znak Božjeg djelovanja u svijetu po snazi Duha Svetoga.

Taj isti Duh Sveti izgrađuje Crkvu. Podsjeća je na njezino poslanje. On poziva ljude u službu i daje im posebne darove, karizme, te sve nas još dublje uvodi u zajedništvo s Trojedinim Bogom. Duh Sveti je taj koji Crkvu kao cjelinu čuva u istini i vodi je sve dubljem poznavanju Boga.

Sv. Augustin naziva Duha Svetoga „tihim gostom naše duše“. Naše tijelo na krštenju postalo je „hram Duha Svetoga“. Na neki način naše tijelo je Božji dnevni boravak. Što se više otvaramo Duhu Svetome, to će nam on više biti učitelj života, to će nas prije obdariti svojim karizmama za izgradnju Crkve.

Sv. Bazilije Veliki za Duha Svetoga kaže da je „on izvor svetosti i svjetlo pomoću kojeg razum spoznaje. On daje svoje rasvjetljenje svakom razumnom biću da može spoznati istinu.“

Naposljetku Duh Sveti je ono potrebno fosilno gorivo koje pokreće čovjekov duh, da čini dobre stvari za izgradnju a ne za razaranje i rušenje. To gorivo se uspoređuje sa vatrom koja ne samo da daje potrebnu snagu i moć već i pročišćuje našu grješnu narav. Jer sam Duh, kako kaže apostol Pavao, bori se protiv Duha zloće. Zato trebamo u svoj život unosti plodove Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost.

Posebno obilježje Duha Svetoga jest ljubav, zato se i na slikama prikazuje u obliku golubice. U starom poganstvu golubica je bila znak ljubavi. Tako su prvi kršćani odmah razumjeli zašto je Duh Sveti uosobljena Ljubav Božja.

Unutar Boga postoji Sin koji razgovara s Ocem, a obojica su jedno u Duhu, koji je slikovito rečeno ozračje darivanja i ljubavi koji čini da budu jedan jedincati Bog (Benedikt XVI).

Tako Duh Sveti postaje darivatelj ljubavi koja iznutra preobražava čovjeka. Po Duhu ljubavi Bog se približuje čovjeku, prolazi kroz njegov život kao svjetlo u njegovoj noći. I što se više to svjetlo zadržava u duši čovjeka time i više može posredovati to svjetlo drugima.

Ugostimo tog tihog i tajanstvenog gosta naše duše, pozovimo ga u svoj stan, dnevni boravak. Ugostimo ga ne samo na nekoliko sati ili dana već za čitav život. Tada ćemo i sami biti nosioci radosti i duhovne svježine u ovom umornom i tjeskobnom svijetu.

vlč. Siniša Blaatrić