Ne postoji među nama nitko bez određenog dara, sposobnosti koja je utisnuta u našu narav. Svatko u sebi nosi određeni gen koji ga čini drugačijim od druge osobe, koji ga čini prepoznatljivim baš onakvim kakvim ga je Bog stvorio. Ivan evanđelist piše da Bog svakoga po njegovom imenu poznaje i zove ga.

Ako je točno da svatko od nas nosi određeni dar i svatko od nas je  s određenim poslanjem u ovome svijetu; zašto se tada često događa da čovjek jednostavno ne prepozna to što nosi u sebi, ne prepozna glas svog Stvoritelja, Pastira duša?

Kad je apostol Petar okupljenom židovskom narodu protumačio koga su to oni odbacili, razapeli. A da je upravo tog Isusa Bog učinio i Gospodinom i Kristom. Kad su to čuli duboko potreseni u sebi, pitali su apostole; Što nam je činiti?

Zar i mi barem jednom u životu kada smo spoznali da smo učinili nešto loše, nešto krivo, ili kada smo se našli pred određenim problemom, nekim zidom ili vratima, nekakvom odlukom, nismo li si postavili pitanje; „Što mi je sada činiti?“

Nerijetko, posebno mladi, postavljaju pitanje: „Na što me to Bog upućuje? Kamo me to On poziva? Što On želi da ja učinim u životu? Koji je to put kojim bi trebao ići? Koja je to srednja škola, zanimanje, fakultet koji bi trebao upisati? Koja su to vrata kroz koja bi trebao proći, da pronađem smisao svog života?

Ne postoji među nam nitko koga Bog ne poziva. On svakoga poziva, zove ga u određeno poslanje. Jer On želi da ispunimo svrhu svog života, da u sebi nosimo radost života, da budemo ispunjeni mirom i ljubavlju. I zato nam je darovao Duha Svetoga, koga smo primili po krštenju, da po njemu prepoznamo ono obećanje koje nam je dato, taj dar koji nosimo u sebi.

Krist Gospodin nas uvijek usmjerava prema sebi, da idemo putem kojim je on išao, jer je to najbolji put i drugog puta nema, svi ostali putovi su lutanja od jednog mjesta do drugog mjesta, od jedne osobe do druge osobe, od jednih vratiju do drugih vratiju. On je došao da nas izvede iz naših lutanja, on je došao da imamo život, u izobilju da ga imamo.

Papa Franjo u svojoj poruci upućenoj za nedjelju Dobrog Pastira piše: „Zajedničko poslanje nas kao kršćana jest radosno svjedočiti, u svakoj prilici, svojim ponašanjem i svojim riječima, iskustvo života s Isusom i življenja u njegovoj zajednici koja je Crkva. Ono nalazi svoj izraz u djelima materijalnog i duhovnog milosrđa, u načinu života koji zrači blagošću i prihvaćanjem, koji je sposoban za blizinu, suosjećanje i nježnost, nasuprot kulturi odbacivanja i ravnodušnosti. Kad, poput milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10, 25-37), postajemo drugima bližnji, tad uspijevamo razumjeti “srž” kršćanskog poziva: nasljedovati Isusa Krista koji je došao služiti, a ne da bude služen (usp. Mk 10, 45).

To misionarsko djelovanje ne izvire samo iz naših vlastitih sposobnosti, nakana ili planova, niti iz naše volje pa niti iz našega nastojanja oko vršenja kreposti, nego iz dubokog iskustva susreta s Isusom. Tek tada možemo postati svjedoci Nekoga, Života i to nas čini “apostolima”. Tada prepoznajemo da smo »duboko označeni, štoviše opečaćeni tim poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, oživljavamo, tješimo, liječimo, oslobađamo«

U Crkvi smo svi služitelji i služiteljice, već prema različitim zvanjima, karizmama i službama. Poziv na sebedarje u ljubavi, koji nam je svima zajednički, razvija se i konkretno ostvaruje u životu vjernikâ laikâ i laikinjâ založenih u izgrađivanju obitelj kao male domaće Crkve i u obnavljanju različitih dijelova društva kvascem evanđelja; u svjedočanstvu posvećenih muškaraca i žena koji su se svi odreda potpuno predali Bogu za svoju braću i sestre kao proroštvo Božjeg kraljevstva; u zaređenim služiteljima (đakoni, svećenici, biskupi) koji su se stavili u službu Riječi, molitve i njegovanja zajedništva svetoga Božjeg naroda. Jedino u odnosu sa svim ostalim zvanjima, svako pojedino zvanje u Crkvi dolazi do izražaja u svoj svojoj istini i bogatstvu. Crkva je, u tome smislu, “simfonija” zvanjâ u kojoj sva zvanja, premda različita, tvore skladnu cjelinu i zajedno “izlaze” u svijet da u njemu šire novi život Božjega kraljevstva.

Neka nas Duh Uskrsloga Gospodina trgne iz bezvoljnosti i obdari nas darom samilosti i suosjećanje, kako bismo živjeli svaki dan preporođeni kao djeca Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 4, 16), te i mi sami bili sposobni donositi ljubav posvuda, posebno tamo gdje vladaju isključenost i izrabljivanje, bijeda i smrt, kako bi ljubav dobila sve više prostora [4], a Bog sve više vladao ovim svijetom.

Ove papine riječi neka nas potaknu na našu zauzetost ali i naše povjerenje u samog Uskrslog – Pastira naših duša, pouzdavajući se u njega govoreći poput psalmista:
Gospodin je pastir moj. Ni u čem ja ne oskudijevam; Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.

vlč. Siniša Blatarić