U putujućem cirkusu koji se zaustavio na periferiji sela pojavio se požar. Primijetivši to, direktor odmah pošalje u obližnje selo klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da dovede pomoć, to više što je postojala opasnost da vatra, šireći se preko požnjevenih i osušenih polja, zahvati i selo. Klaun pohita u selo i zamoli stanovnike da hitno dođu u cirkus koji gori i pomognu gasiti. No, stanovnici sela smatrali su klaunovu viku tek kao izvrsni reklamni trik koji bi ih htio u što većem broju primamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se do suza. A klaunu je bilo više do plača negoli do smijeha; uzaludno je pokušavao zaklinjati ljude i objašnjavati im kako nije riječ o predstavi, kako ovo nije trik, već gorka istina, i kako zaista gori. Njegovo je zaklinjanje samo još vise poticalo na smijeh, ljudi su bili uvjereni da klaun izvrsno igra svoju ulogu – dok nije najzad vatra zahvatila i selo, tako da je svaka pomoć došla prekasno, a cirkus i selo izgoriše do temelja.
Papa Franjo u svojoj pobudnici „Radost Evanđelja“, piše:„U današnjem svijetu, koji karakterizira brzina komunikacije i pristrani izbor sadržaja od strane medija, poruka koju naviještamo više je no ikad izložena opasnosti da bude iskrivljena ili svedena na neke svoje sporedne aspekte… Najveći se problem javlja kada se ta poruka koju naviještamo, čini se, poistovjećuje s tim sporednim aspektima koji, premda su važni, sami po sebi ne prenose srž poruke Isusa Krista.“
Navijestiti današnjem čovjeku radosnu vijest Evanđelja, iziskuje od mene koji želim prenijeti tu poruku, istinito i vjerodostojno svjedočanstvo moje vjere.
Nama se danas nameće pitanje; „kako jedan vjernik, kršćanin, koji ne spada u izvorne svjedoke uskrsnih ukazanja Isusa Krista, može doći do vjere u Uskrslog? Kako se ja danas mogu susresti sa tim istim uskrslim Kristom, koji se ukazivao svojim učenicima?
Pripovijest o Emausu koju nam donosi evanđelist Luka nudi nam odgovore na ta pitanja. Primjećujemo kako se Isus niotkuda, iznenada priključuje dvojici učenika koji putuju prema selu Emaus. On sluša njih što to putem raspravljaju te u tom trenutku On preuzima inicijativu i nastupa kao kateheta. Isus nanovo počinje evangelizirati svoje učenike, tumačeći im riječ Božju u svjetlu onoga što se dogodilo s njegovom smrću i uskrsnućem.
Koliko često mi slušamo ili pročitamo riječ Božju iz Svetog pisma, a da pritom ne razumijemo što smo čuli, a može se pojaviti čak i sumnja u istinitost. No, koliko je još teže danas, tu istu riječ Božju približiti nekom vjerniku koji možda se samo nedjeljom susreće sa tom istom Božjom riječju.
Mnogi danas kršćani imaju poteškoća razumijevanja svoje vjere. Pa čak i onda kada možda do u tančine poznaju Sveto pismo, nauk Crkve, a ipak izostane ono unutarnje razumijevanje. „Vijest dobro čujem, samo mi nedostaje vjere.“, kaže Goethe u „Faustu“.
Što bi trebao učiniti svećenik, biskup ili papa da riječ Božja uđe u moje srce i da osjetim kako se širi plamen te žive riječi Božje u meni? Svake nedjelje slušamo svećenika za ambonom obučenog u svećeničko ruho, no on nama ponekad izgleda poput klauna/stranca koji nas želi u nešto uvjeriti, želi nam prenijeti poruku istine Evanđelja, a mi ga ponekad ne shvaćamo ozbiljno. Što više, više vjerujemo medijima koji iskrivljuju istinitu informaciju i ne donose stvarnu poruku.
Nije to neka kritika vama, sestre i braćo, već poticaj da razmislimo; vjerujem li ja doista da je Isus Krist živ, da je uskrsnuo i da i dan danas, koliko se god nama to činilo čudno, On hoda među nama. On se poput stranca tihom i nevidljivom prisutnošću priključuje na našem životnom proputovanju ovom zemljom. On je s nama i kada nešto radim kod kuće, i kada radim na polju, i kada idem na posao, i kada idem u školu, i kad sam u društvu s prijateljima i kad u kasnim noćnim satima se sav umoran vraćam kući i kada idem nekome pomoći. On je uvijek tu pored nas.
Želimo li ga primijeti u svom životu, trebamo mu dopustiti da nam se približi. On nam po svom uskrsnuću postaje još bliži. Možda naše oči neće ga vidjeti, kao što su ga vidjeli učenici na putu ili apostoli u zaključanoj sobi, no to i nije toliko bitno, važnije od toga je; da li gori u mom srcu plamen Njegove ljubavi kada mi govori preko riječi Božje? Primjećujem li za vrijeme svete mise, kada se na oltaru lomi kruh, hostija, primjećujem li tada kako se u meni otvara prostor neočekivanog susreta sa Isusom Kristom?
Lukino evanđelje kaže nam da su se dvojici učenika, otvorile oči i da su ga prepoznali, tek kad je Isus uzeo kruh, izgovorio blagoslov, razlomio ga i dao ga njima. Isusova nazočnost, najprije po riječima, zatim po činima lomljenja kruha, omogućila je učenicima da ga prepoznaju, i oni su mogli ponovno osjetiti na nov način ono što su već prije doživjeli s njime: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?
Razumjeti svoju vjeru bez poznavanja Svetoga pisma je nemoguće, kao što je bez vjere nemoguće prepoznati Isusa Krista. Uskrsnu vjeru učenika iz Emausa potvrđuje ispovijest uskrsne vjere apostola. Apostol Petar u svom govoru pred židovskim narodom donosi svoje svjedočanstvo i potkrepljuje ga tumačenjima Svetoga pisma, govoreći kako se u Isus iz Nazareta, koji je umro a Bog ga uskrisio, ostvarilo sve što su proroci naviještali. Isus je ostvario Očevo obećanje, da će izliti Duha Svetoga u svačije srce.
Nemojmo dopustiti da nas zahvati vatra ovoga svijeta, koja želi uništiti našu vjeru, jer tada niti najbolji vatrogasci neće nam moći pomoći kada nas ta vatra zahvati. Već otvorimo se plamenu Duha Svetoga koji preoblikuje naše srce i dovodi nas do još produbljenijeg odnosa sa Gospodinom Isusom. Teško je uvjeriti nekoga u opasnost koja mu prijeti, ako ne shvati svoju situaciju ozbiljnom. Stoga, slušajmo što nam Isus govori, preko drugih, preko riječi Božje i susretnimo se već danas s njime u Euharistiji, gdje nam se on otkriva u kruhu života i piću duhovnom.
vlč. Siniša Blatarić