Neki čovjek koji navrši 40 godina života, još uvijek u punoj životnoj snazi i možemo reći na pola puta svog ovozemaljskog života; promišlja što je to do sada učinio u svom životu? Što je bilo promašeno, što je bilo dobro, a što bi mogao još učiniti?
Na sličan način, dragi mladi, sestre i braćo, svatko od nas je stigao na pola puta ovog korizmenog vremena te si može svatko postaviti pitanje; što sam do sada učinio sa svojim životom? Jesam li postavio sebi neku pokoru da se potrudim izgrađivati svoj duhovni život ili sam to nekako odgađao dan za danom, ili uopće se nisam u tome potrudio, već sam nastavio po uobičajenom životnom ritmu?
Jesam li barem na trenutak zastao i odmaknuo se od svakodnevnih aktivnosti i promislio o svojim životnim pogreškama, promašajima, u čemu to griješim i što mogu ispraviti?
Je li me ovo korizmeno vrijeme potaknulo da odložim djela tame i da se okrenem Kristovom svjetlu?
Današnja liturgijska čitanja IV. korizmene nedjelje, upravo nas žele potaknuti, nas koji smo primili krsnu milost, mene koji se nazivam kršćaninom, Kristovim učenikom, na promišljanje svoje vjere. Doveden sam pred ispitivački sud ovoga svijeta, poput slijepca u današnjem evanđelju, i Gospodin želi da sada posvjedočim svoju vjeru. No, kakva je moja vjera? Vjera koja je možda površna, koju sam stjecao od svojih roditelja, u školi na vjeronauku, na župnim katehezama, duhovnim obnovama, seminarima, hodočašćima; je li mi sve to pomoglo da produbim svoju vjeru ili sam ostao na pitanju: „Tko je taj, Krist Gospodin, da vjerujem u njega?“
Vjera nas ne dovodi samo do spoznaja istine evanđelja, već prije svega pomoću vjere učim se gledati očima srca duše. Sveti pisac nas u prvom čitanju 1Sam upravo i na to podsjeća, da se naučimo gledati Božjim očima, ono što je u srcu čovjeka, a ne na njegov izvanjski stas, izgled. To znači da mi vjera pomaže uspostaviti nov pogled na životne okolnosti. Uči me prosuđivati društvo i svijet u skladu s evanđeljem.
Današnje društvo, poput farizeja u evanđelju je nemilosrdno, napadački raspoloženo, okrutno i nevjerničko jer zaslijepljeno je vlastitim grijesima. Sve što se događa iza kulisa, zastora pozornice svijeta djela su tame, gdje nema mjesta za vjeru, za Boga. Dok, je upravo vjera svjetlost na putu kroz život, koja razotkriva djela tame, sam Isus za sebe kaže da je svjetlo svijeta i onaj koji ne prima to svjetlo živi u tami.
Pavlov govor kršćanima u Efezu, upravo je upozorenje o postojanju dva puta koja odgovaraju svjetlu i tami, đavlu i Duhu Svetom, istini i laži. Ovaj dualizam stvara djecu svjetla i sinove neposluha, razumne i nerazumne. Ova Pavlova poslanica dotiče savjest kršćanina. Pozivajući sve one koji u ovom korizmenom vremenu sudjeluju u neplodnim djelima tame, pozvani su da se probude, pozvani su na obraćenje, na odricanje od grijeha i da krenu prema Kristovom svjetlu. To i označuje starokršćanski himan kojeg citira Pavao: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist“
Vrijeme je da se napokon trgnem iz svojeg mrtvila, ja, kao vjernik pozvan sam posebice u korizmi svoj vjernički život više provoditi u molitvi, euharistijskim slavljima, razmatranjima Božje riječi, razmatranjima Isusovog životnog križnog puta, pozvan sam da pjevam i slavim Gospodina. U ovim trenucima iskoristimo preostalo darovano vrijem da se povučemo, odmaknemo od svjetovnih ponuda, kako bi se uistinu susreli sa Isusom Kristom.
Mladić slijepac iz današnjeg evanđelja je primjer čovjeka glasnogovornika, posebne vrste ljudi koji s vjerom susreću Krista, to je primjer čovjeka koji je oduševljen sa prvim susretom, ali dolazi vidjeti tko je zaista Isus?
Tko je za mene Isus Krist? Je li to onaj koji mi otvara oči pravome svjetlu? Koji me privlači snagom svoje ljubavi? Koji raščišćava prostore mojih nemira, briše prašinu grijeha? Što mi je još potrebno da ga vidim očima srca svoje duše? Da mogu pasti na koljena pred njim i reći: „Vjerujem, Gospodine!“
Iskoristimo preostali naš hod kroz korizmu, da potražimo uskrslog Krista na poljanama zelenim gdje nam daje odmora od svjetovnih briga. Dopustimo da nas povede na vrutke tihane kako bi nam utješio dušu. Neka On bude taj koji će upravljati mojim životnim stazama, jer tada da i dolinom smrti prođem, zla se neću bojati, jer će Krist Gospodin biti zauvijek sa mnom.
vlč. Siniša Blatarić