Svatko od nas bi se mogao pronaći u liku žene Samarijanke, iz današnjeg evanđelja. Ona koja je u potrazi za vodom, nije samo tražila da utaži tjelesnu žeđ, već je još više čeznula da utaži žeđ duhovne praznine, nemira i boli. Isus, kao židov, prilazi k njoj i čini nešto što nije bilo uobičajeno, da jedan židov traži nešto od Samarijanca i to od žene. I zato je ona bila začuđena kako se on osuđuje njoj obratiti i još nešto od nje tražiti. Međutim, Isusa ništa ne priječi da stupi u dijalog sa bilo kojim čovjekom, ma kakvu god on imao sumnjivu prošlost. I ako je Isus poznavao stanje grijeha u kojem se žena nalazila, on ju ne osuđuje, već joj nudi nešto što će je osloboditi tereta njezine prošlosti, tereta grijeha, nešto što će utažiti njezinu žeđ za ljubavlju i dovesti k istini vjere te ispravnom stavu štovanja Boga u duhu i istini.

Žena Samarijanka u dubini svoje duše je čeznula da netko ispuni duhovnu prazninu koju je osjećala u sebi, a Isus je poznavao njezinu čežnju. Koliko samo danas mladih, muškaraca i žena čezne da ispune tu prazninu u sebi; da pronađu onu istinsku radost i sigurnost, ljubav i mir u svom životu, a tako često je potraže na krivim mjestima, izvan izvora vjere. Kao što su to činili Izraelci koji su se svađali sa Mojsijem i iskušavali Boga, govoreći: „Je li Gospodin prisutan među nama ili nije?“

Sestre i braćo, mnogi ne mogu povjerovati u nevidljivu Božju prisutnost jer traže nešto opipljivo, materijalno, ali Bog je duh, kako kaže Isus. Kako onda možemo znati da je Bog tu, ovdje i sada?

Naša jedina sigurnost jest vjera. Vjera koja nije puki proizvod naše mašte, nego dar koji nam je darovan na krštenju, vjera koja nadilazi svaki razum. A do iskustva vjere dolazimo tek kada se svatko osobno susretne sa uskrslim Kristom. A ono što nas dovodi do susreta s Njime jest prianjanje uz istinu vjere. „Svi smo mi hodočasnici tragači za istinom. Vjerovati u Krista ne znači posjedovati istinu, nego njemu koji je istina dati da nas zahvati i krenuti prema njegovom punom otkrivanju.“ (brat Alois) To otkrivanje jest u duhu i istini koja nas dovodi do osobnog i živog odnosa sa Kristom.

Svatko od nas na putu rasta i dozrijevanja vjere susreće se sa mnogim zaprekama, no jesmo li mi u stanju prepoznati Onoga koji nam želi dati da pijemo vodu od koje nikad nećemo ožednjeti? Jesmo li u stanju izreči riječi, koje je izrekla žena Samarijanka: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam!“

Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! (Iv 7,37) Vodu koju daje Isus nije bilo kakva, studena ili jana, nego to je  voda koja u nama postaje izvorom koji struji u život vječni. Taj izvor žive vode jest Duh Sveti, darovana Božja ljubav koja je razlivena u našim srcima, kako kaže apostol Pavao. Duh Sveti je ujedno i kao izvor nade koji nas iznutra obasjava, snaži i uvodi u molitvu klanjanja u duhu i istini.

Mi smo često poput napuknutog zdenac, iz kojeg neprestano iscuri taj izvor žive vode. Ono što trebamo učiniti da se to ne događa jest da priznamo svoje pogreške, svoje grijehe kako bi ono što je u nama napuknuto Bog sanirao. Na taj način mi se približujemo Njemu izvoru vjere koji utažuje svaku žeđ našega srca. A ujedno postajemo oni po kojima će Bog Otac i drugima otvarati putove prema izvoru vjere. Stoga si uvijek trebam posvijestiti: „Što ja mogu dati ili učiniti za drugoga? Kako ja mogu drugima približiti vjeru u uskrslog Krista?

U svojoj pobudnici „Radost Evanđelja“, papa Franjo obraćajući se svim katoličkim vjernicima ističe: „Ako nešto mora u nama probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja života…“

Ako ozbiljno shvatimo ove papine riječi, tada ćemo sve učiniti kako bi druge koji su bez snage i utjehe, bez smisla i cilja života, pobrinuli se da ih dovedemo u prijateljstvo s Isusom Kristom. Stoga, svatko bi trebao u ovom korizmenom vremenu zadati si pokoru; da češće dolazim na izvor vjere, Kristu, kako bi svojim životom pokazao da u meni zaista struji izvor žive vode koja vodi u vječnu radost zajedništva života s drugima.

Mi, slično kao i Samarijanka, možemo godinama dolaziti u crkvu, na svetu misu, na razne pobožnosti a da zapravo nikada se iskreno ne susretnemo sa živim uskrslim Kristom.

Židovski vjernik u Psalmu i nas danas opominje da ne budemo tvrda srca, već da se u stavu klanjanja poklonimo u svom duhu iskrenog srca Gospodinu koji nas stvori. Jedino takav pristup dovodi nas do ispravnog i autentičnog slavljenja Boga koji je pokazao ljubav prema nama tako dok još bijasmo pod grijehom, Krist za nas umrije.

Razmislimo; hoćemo li otići i danas sa ovog izvora prazni ili ćemo se otvorenog srca približiti Njemu i zaprimiti milost koju nam On želi darovati?

vlč. Siniša Blatarić