Postoji priča o nekom kršćanskom redovniku koji se usrdno molio da mu se ukaže vizija Isusa Krista. Nakon više satne molitve začuo je glas koji mu je rekao da će mu se vizija ukazati sutradan u zoru. Prije nego su se pojavile prve sunčane zrake, redovnik je već bio na koljenima pred oltarom. Nailazila je žestoka oluja, no redovnik se nije obazirao. Samo je gledao, molio i čekao viziju. Kada je oluja dosegnula vrhunac, na vratima se začulo tiho kucanje. Prekinut u molitvi, redovnik se okrenuo od oltara i već krenuo prema vratima. Znao je da neki siroti putnik traži zaklon od pobješnjela vremena. Kada se okrenuo prema vratima ugledao je viziju koju je prizivao.

Raspet između želje da ostane i doživi potpunu viziju – a imao je dojam da se neće održati duže od nekoliko trenutaka – i želje da pomogne bratu u nevolji, redovnik je brzo zaključio da je dužnost na prvom mjestu. Otvorivši vrata zagledao se u blistavo plave oči malene djevojčice koja se, kako se činilo, izgubila. Bila je umorna, sva uzdrhtala od hladnoće, i gladna.

Redovnik je obzirno ispružio ruku i uveo djevojčicu u toplu sobu. Dao joj je zdjelicu mlijeka i svježeg kruha, te joj pokušao ugoditi na sve moguće načine. Najevši se u ugodnoj toplini, dijete je zaspalo u stolici.

On se zatim, teška srca, ponovno okrenuo prema oltaru, pribojavajući se da je vizija nestala. Na njegovu veliku radost i iznenađenje, nije bilo tako – vizija je bila jasna i blistava, zračila u punoj raskoši! Dok je redovnik ushićeno promatrao dragocjeno ukazanje, začuo je i neki blagi glas: „Da se nisi pobrinuo za moju malenu, ne bih se mogao zadržati.“

Da bi ostvarili nešto u svom životu, nešto postigli, potrebno je imati neku viziju, cilj koji želimo ostvariti. No, često se događa da ono što smo zamišljali, planirali, ne ispadne baš onako kako smo mi to željeli. To je stoga što mislimo da samo o nama ovisi hoćemo li nešto ostvariti ili ne.

Ali kada svoj plan ili cilj prikažemo Bogu i dozvolimo da On u svemu tome sudjeluje, tada otvaramo veliki prostor božanskog nadahnuća koji po Duhu Svetom usmjerava našu viziju da ispadne bolje nego što smo zamislili.

Potrebno je imati povjerenje u Boga, u njegovu riječ i odgovoriti na Njegov poziv te bez kolebanja krenuti u životnu pustolovinu, kao što je to učinio Abraham. On se uputio iz svog zavičaja u nepoznatu zemlju, sljedeći samo Božji glas. Abraham je imao povjerenje u Božje obećanje i njegova vjera ga je vodila do ostvarenja životnog poziva.

Krenuti u nepoznato je vjera koja je stavljena na kušnju. Svaki kršćanin u svome životu nađe se pred pitanjem; kako mogu znati, vjerujem li?

Isus je pozvao nekolicinu svojih učenika sa sobom i pred njima se preobrazio. Zašto je to učinio?

Nije to učinio kako bi ih zadivio poput nekog iluzijuniste, niti da bi ih oslobodio od svakoga straha, niti da zauvijek ostanu u gledanju vizije Krista, već da im objavi, da s povjerenjem poslušaju sve ono što će im kazati.

Isus je na neki način trojici svojih učenika otkrio svoju viziju o njihovim životima, ono što ih očekuje u budućnosti. Ugledavši tu svoju viziju Petar ju je htio zauvijek zadržati uz sebe. No u taj isti trenutak začuje se glas, koji je progovorio učenicima da vizija se može zadržati jedino ako će najprije učiniti ono što će im Isus reći.

Da bi nas privukao k sebi i učvrstio našu vjeru u Njega, Bog nam najprije želi pokazati svoju viziju o nama, o našoj budućnosti. A potom nam govori da učinimo nešto za Njega, premda nam se to može gotovo učiniti suludim ili za nas nemoguće izvedivim, jer smo mi put ostvarenja svoje vizije isplanirali ili zamišljali drugačije.

Jesmo li spremni riskirati te poslušati Božji glas u svom srcu? Jesmo li mi spremni učiniti ono što su učinili, Abraham, apostoli ili onaj redovnik iz priče? Oni su poslušali Božji glas, prihvatili Njegov poziv i ostavili svoju viziju budućnosti i krenuli s povjerenjem srca u avanturu života. To znači ostaviti dovoljno prostora da se u moje planove umiješa netko koga nisam očekivao.

Danas se vjera čini kao rizik, rizik povjerenja. Vjera nas poziva da se okrenemo prema Božjoj svjetlosti. Poziva nas da mi učinimo prvi korak prema Kristu, kroz kojeg sja Božja svjetlost. Pokušajmo u ovom korizmenom vremenu učiniti nešto kako za sebe tako i za drugoga, jer ako to sada prepustiš, možda će i tvoja vizija nestati.  Vjerovati u Evanđelje znači izložiti opasnosti svoj život. Sigurno će se i nama dogoditi da nas obuzme strah i neizvjesnost, ali kada nas Isus dotakne svojom preobražavjućom ljubavlju, oslobađa nas straha i čini da zasja naš život; u nama čini nešto sasvim novo.

vlč. Siniša Blatarić