Svaki čovjek čim je rođen zakoračio je na nepoznati teren zemljanog vrta, kojeg nazivamo svijet. Od rođenja sve do smrti čovjek je u neprestanom hodu na putu svog samoostvarenja, spoznaje; tko sam ja? Kamo idem? Što me čeka nakon smrti? Ta pitanja izazivaju u ljudskoj psihi neku vrst nestabilnosti, straha jer uviđa kako njegov život i općenito život koji ga okružuje nije savršen, već je podložan promjeni, propadljivosti, podložan zlu.
Možda nismo niti svjesni koliku smo primili milost, dar od samog Stvoritelja, Boga Oca, što nam je po svom Sinu Isus Kristu objavio radosnu vijest, da smo Božja voljena djeca, spašena od raspadljivosti ovoga svijeta i smrtnosti tijela, duha i duše.
Da bi uopće mogli razumjeti zašto čovjek svoj hodočasnički put prolazi kroz jednu neprestanu životnu kušnju, mogli bismo reći čak i patnju, te koji je razlog da često učini nešto što nije dobro, što je loše po njega i onog drugog pored njega? Potrebno je zaviriti u nepresušno blago koje nam je ostavljeno u Božjoj riječi, zapisanoj u Svetom pismu. Crkva već od samih početaka otkrivala je smisao postojanja zla u prvom čovjekovom padu, grijehu, kojeg je kasnije nazvala „istočnim“ ili iskonskim grijehom. Biblija nam progovara kako su Adam i Eva, kao predstavnici ljudskog roda zaslužni da čovjek kroz čitavu svoju povijest je zaražen grijehom. No, kakva je zapravo naša veza s osobnim Adamovim i Evinim grijehom?
Grijeh je u prvom smislu krivnja koja povlači osobnu odgovornost. Kod pada u grijeh, papa Benedikt XVI je rekao, kako se mora shvatiti „da svi mi u sebi nosimo poneku trunku onog razmišljanja koje nam je oslikano u Knjizi Postanka. Čovjek nema povjerenja u Boga. Zaveden riječima zmije, đavla, nosi sumnju da mu je Bog konkurent, koji nam želi ograničiti slobodu, te da ćemo biti potpuno ostvareni ljudi kada Boga odstranimo od sebe. Čovjek ne želi svoje postojanje i puninu svojega života primiti od Boga. I kada tako čini, ne vjeruje istini, nego laži te mu život propada u ništavilo, u smrt.“ Svi smo mi zaraženi virusom grijeha i upravo se grijeh prenio na čitav ljudski rod poput nekog virusa, neke bolesti i prenosi se rođenjem od koljena do koljena.
Zato se „istočni grijeh“ naziva na analogan način, to je grijeh naslijeđen, poput nasljednih gena, a ne počinjen; to je stanje a ne čin. No, Bog unatoč čovjekovom nepovjerenju, padu i njegovoj slobodnoj odluci da bude poput Boga, bez Boga; nije htio ostaviti čovjeka u vlasti grijeha, u vlasti đavla koji navodi čovjeka u grijeh. Koji želi krštenika odvratiti od puta izlaska iz grijeha, želeći mu prikazati ovaj život na ovom svijetu kao nešto konačno, savršeno i što može posjedovati i time vlastitim znanjem, stvaranjem ostvariti sebe kao čovjeka.
„To što doznajemo po Božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom. Ako, naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobrog Stvoritelja. Ne želeći često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjem.“ (GS 13)
U toj neprestanoj duhovnoj životnoj borbi u kojoj se čovjek nalazi, stječe kako prijatelje tako i neprijatelje. I sam Gospodin, Isus Krist bio je kušan od đavla, želeći ga odvratiti od plana Božjeg spasenja kojeg je Bog po Kristu ostvario. Isusova kušnja u pustinji je slika naših kušnji sa kojima se susrećemo. No, kršćanin nije sam u toj borbi, njemu u pomoć priteče sam Gospodin, koji je porazio tog istog neprijatelja na svom vlastitom križu, što potvrđuju i njegove riječi: „Dovršeno je.“ To znači pobjeda je ishođena jednom zauvijek. Ali možda se pitamo zašto smo i dalje pod utjecajem Zloga i zašto i dalje padamo u grijeh? Mi smo istočnim grijehom duboko ranjeni i ta rana teško zacjeljuje i zato smo skloni griješenju. No, mi ne moramo ni u jednom slučaju griješiti. Činjenica je međutim, da uvijek ponovno griješimo jer smo slabi, jer smo u neznanju i jer se damo zavesti, kao što su se dali Adam i Eva, stoga za grijeh je uvijek nužna slobodna odluka.
„Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana.“ (GS 37) Zato, kada kršćanin ulazi u taj duhovni boj, on uz Božju pomoć pobjeđuje uvijek u velikom stilu. I tada se očituje Božja ljubav koja u sebi nosi život a ne smrt. I zato nam ovo korizmeno vrijeme nudi mogućnost da onaj božanski život koji u sebi nosimo, da ga ponovno obnovimo. A za to nam je potrebna duhovna oprema; molitva, post, pokora i Božja riječ, koje služe samo kao sredstvo koje nam pomažu da se otvorimo „Daru spasenja“, daru Božje milosti. Sveti Pavao ističe; mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isus Kristu. I zato se korizma naziva vrijeme milosti, gdje darovana milost preobražava ljudsko u božansko, vremenito u vječno, pustinjsko u nebesko. Za nas ono može postati i radosno vrijeme jer naš Otkupitelj, Isus Krist, po svom križu vodi nas u radost Uskrsnuća, života s Trojednim Bogom.
Pokušajmo učiniti taj mali korak prema uskrslom Kristu koji nas čeka raširenih ruku. Po riječima pape Franje to je trenutak da se kaže Isusu Kristu: „Gospodine, dao sam se prevariti. Na bezbroj sam načina bježao od tvoje ljubavi, ali evo me sada ovdje ponovno da obnovim svoj savez s tobom. Trebam te. Spasi me, Gospodine, još jednom. Primi me još jednom u svoje otkupiteljske ruke.“
vlč. Siuniša Blatarić