Pauk plete mrežu kako bi uhvatio plijen. Vrijedno izvlači niti, učvršćuje  ih i prepliće da uhvati sitne kukce koji će mu poslužiti kao hrana.  Pauku je njegova mreža njegov opstanak. On plete mrežu, ali se u nju sam ne hvata, on može po njoj hodati, vlastita ga mreža ne može zarobiti.

Pauka vlastita mreža ne hvata, ali čovjeka da! Itekako. Skrb za svakodnevni život jaka je mreža za nas ljude, jaka mreža koju sami pletemo i u nju se uplićemo. Ne spoznaje čovjek da je ono što svakodnevno prima dar, da se Stvoritelj za njega brine:
„… oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.
Užima za ljude privlačio sam ih,
konopcima ljubavi;
bijah im k’o onaj
koji u čeljustima njihovim
žvale opušta;
nad njega se saginjah
i davah mu jesti.“  (Hoš 11, 3-4)

Ne moraš se, čovječe, umoran upirati u stjecanju, gubiti snage u brizi za materijalno. Pusti. Vidiš kako te vlastita mreža zarobljava. Prihvati da te vežu drugačiji konopci, puno veza ljubavi s tvojim Ocem. Imaj povjerenja i On će raskinuti zamku u koju si se upleo te ćeš moći reći:
„Duša je naša poput ptice umakla
iz zamke lovaca:
raskinula se zamka,
a mi umakosmo!“ (Ps 124, 8)

BK