Ne postoji čovjek koji ne teži za nekom pravednošću u svom životu. Bila to pravednost koja mi omogućuje mogućnost izbora, pravednost pravedne plače za svoj rad, pravednost pravedne ocjene u školi za pruženo znanje ili uopće pravednost ljudskog zakona.

No, koliko god se čovjek trudio da samo uz pomoć ljudskog zakona postigne tu pravednost, uviđamo kako je taj isti zakon u sebi nedostatan, nesavršen i podložan povredi moralnih i etičkih vrijednosti.

Jedini Zakon koji može ostvariti pravednost i ne povrijediti ljudsko dostojanstvo jest Božji moralni zakon koji je upisan u svačije ljudsko srce. Sam Bog ga je objavio u obliku Dekaloga, Deset zapovjedi koje je primio Mojsije. One nisu samovoljno naređene obveze nego ukazuju na temeljna pravila ljudskog ponašanja. Stoga, Bog ne prisiljava čovjeka na svoje zapovijedi, nego kako kaže mudrac u knjizi Sirahovoj; Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. Čak ni ne ograničava čovjekovu slobodu izbora; On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati. Tako Deset zapovjedi vijore poput svjedoka koje žele pomoći čovjeku da ostvari sreću, radost i pravednost u svom životu. No, ako čovjek se odluči protiv njih, sam bira vatru i smrt.

U čemu je najveći problem čovjeka da izvršuje Božji zakon, da ostane vjeran Njegovim zapovijedima te da postigne onu pravednost za kojom teži?

Odgovor nam daje sam Isus. On ulazi u samu dubinu problema. Isus tumači Božji zakon uvjerljivije nego i jedan rabin, učitelj zakona u ono vrijeme; čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne zaklinji se krivo… te ističe da ima veći autoritet nego Mojsije: a ja vam kažem…

Isus se osuđuje jasno preoblikovati ili korigirati ono što je Bog rekao preko Mojsija. Time sebe postavlja kao vrhovnog Zakonodavca, ali ne postavlja se kao sudac koji donosi neki novi ljudski zakon, nego daje rješenje problema i razotkriva uzrok nevjernosti Božjim zapovijedima, a to je ljudsko „srce“.

Sveti papa Ivan Pavao II, tumači to ovim riječima: „Isus time pokazuje koliko je potrebno sići u dubinu, koliko treba do kraja razotkriti najskrovitije prostore ljudskoga srca da bi to srce moglo postati mjesto „ispunjenja“ Zakona.

Isus nam se predstavlja kao očitovanje Božje Mudrosti. O čemu sveti Pavo piše kršćanima u Korintu. Navješćujemo Mudrost Božju u otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za spasenje naše. Tako Božji Zakon svoje ispunjenje zadobiva u Isusu Kristu koji je rekao; Nisam došao ukinuti, nego ispuniti Zakon.

Kristov zakon nas oslobađa od uzroka grijeha, sprečava da u samom začetku počinimo grijeh. Gospodin zna za svako naše učinjeno djelo, on poznaje svaku našu misao, vidi sve što se nalazi u našem srcu u kojem se začinje grijeh; oholost, zavist, ljubomora, pohlepa, psovka, požuda, mržnja. I stoga Isus pred učenike stavlja naglasak na „čistoću srca“.

Bog nije nikada zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh. A upravo grijeh zasljepljuje čovjeka da ne upozna Onoga u kojem prebiva svo bogatstvo mudrosti. Jer da su upoznali, ne bi Isusa Krista razapeli, kaže sveti Pavao.

Ljepota Kristova zakona je mnogima sakrivena, ali nama je to Bog objavio po Duhu Svetom koji sve proniče i dubine Božje.

Blaženi su oni koji čuvaju zapovjedi Božje i čitavim srcem njega traže, govori vjernik u psalmu.

Ostati vjeran, zahtjeva od nas veliki napor; trebamo ići čak do toga, kako kaže Isus; da naša pravednost mora biti veća od pravednosti ljudskih zakona. Ali, nismo nemoćni niti sami u tome, sam Duh Sveti nam pomaže da učinimo svoje srce čistim. On sam nas potiče na ljubav prema Bogu, te nam otvara oči da gledamo ljepotu Kristovog Zakona. Ili kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.

Možda se previše opterećujemo svakodnevnim najavljivanjem donošenja nekih novih zakona koji će ionako s vremenom propasti, ali ako svojim srcem prionemo uz Božje zapovjedi tada ćemo ispunjavati zakon pravednosti koji će nas oslobađati svih tereta i usmjeravati prema Kraljevstvu Božjem u kojeg smo svi pozvani. Jer, prema riječima jednog filozofa „ Kristu ne trebaju oni koji će mu se diviti, nego oni koji će ga nasljedovati.“

U tom nasljedovanju primjera življenja evanđeoske ljubavi stavlja se pred svakog mladića i djevojke, muškarca i žene koji teže ostvarenju zajedničkog života u sakramentu ženidbe. Danas u Crkvi se slavi svjetski Dan braka. Ovom prilikom obraćam se svima onima koji su već u kršćanskom braku ili oni koji tome teže.

Izdvojit ću nekoliko citata iz pobudnice pape Franje „Radost evanđelja“ u kojoj papa promišlja o svim aspektima bračne ljubavi i obiteljskog života. „Kao kršćani ne smijemo prestati zagovarati brak samo zato da bismo izbjegli suprotstavljanje suvremenom senzibilitetu; da bismo bili moderni; ili zbog osjećaja bespomoćnosti pred moralnim i ljudskim srozavanjem. Nema isto tako koristi od toga da pokušamo nametnuti pravila snagom vlasti. Ono što se od nas traži jest odgovoran i velikodušan trud da se predstave razlozi i motivacije za opredjeljenje za brak i obitelj i na taj način pomogne muškarcima i ženama da budu spremniji odgovoriti na milost koju im Bog nudi…

U današnjem svijetu cijenimo također svjedočanstvo bračnih drugova koji ne samo da su se dokazali u ustrajnosti već nastavljaju zajednički projekt i čuvaju ljubav. To otvara vrata pozitivnom, toplom pastoralnom pristupu, koji omogućuje postupno produbljivanje zahtjeva evanđelja…

Sakrament ženidbe nije društveni ugovor, prazni ritual ili samo vanjski znak opredijeljenosti. Sakramenat je dar za posvećenje i spasenje supruga, jer pripadajući jedno drugome, oni doista, sakramentalnim znakom, uprisutnjuju odnos Krista s njegovom Crkvom. Bračni su drugovi, dakle, za Crkvu trajan podsjećaj onoga što se zbilo na križu. Oni su jedan za drugoga i za svoju djecu živi svjedoci spasenja kojega ih sakrament čini dionicima. Brak je zvanje, budući da je odgovor na određeni poziv na življenje bračne ljubavi kao nesavršenog znaka ljubavi između Krista i Crkve. Prema tome odluka o sklapanju ženidbe i zasnivanju obitelji treba biti plod procesa razlučivanja zvanja…

Sakrament nije neka „stvar“ ili „sila“, jer zapravo sam Krist po sakramentu ženidbe dolazi u susret kršćanskim supruzima. On ostaje s njima daje im snage da ga slijede uzimajući na se svoj križ, da se nakon padova ponovno dižu, da si uzajamno opraštaju, da nose terete jedno drugoga.

Združujući se u jedno tijelo, oni predstavljaju sjedinjenje Sina Božjega s ljudskom naravi. Zbog toga, u radostima njihove ljubavi i obiteljskog života on im već na ovome svijetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjčeve. Premda je analogija između para muž-žena i Krist-Crkva nesavršena analogija, ona poziva da molimo Gospodina da izlije svoju ljubav na svaki bračni par.“

Vlč. Siniša Blatarić