Još nema komentara

V. NKG – A ( Iz 58,7-10; Ps 112,4-8a.9; 1Kor 2,1-5; Mt 5,13-16)

Jedna Židovska priča govori kako je jedan rabin svake subote nestajao kako bi „u šumi razgovarao s Bogom“. Tako su barem mislili njegovi vjernici, koji su stoga jednog takvog dana zadužili jednog dužnosnika iz sinagoge da pođe za rabinom i promatra taj sveti susret. Rabin je ulazio sve dublje i dublje u šumu, a na koncu je došao do malene kolibe neke ne židovke, smrtno bolesne i nemoćne. Rabin joj je kuhao, meo i čistio, donosio drva za ogrjev. Potom se, čim bi dovršio posao, odmah vraćao u svoju kučicu pokraj sinagoge.

Ljudi u selu pitali su čovjeka koji je slijedio rabina: „Onda, je li naš rabin odletio u nebo?“

„O ne“, odgovorio je ovaj nakon kraćeg razmišljanja, „naš je rabin uzletio još mnogo, mnogo više“.

Što to razlikuje Isusov nauk, od drugih mudrosnih nauka mnogih poznatih učitelja religija, filozofa, tijekom čitave povijesti čovječanstva?

Da bi shvatili Isusov nauk, njegov govor na Gori čiji dio smo čuli u današnjem evanđelju, potrebno se otvoriti Duhu po kojem su te riječi izrečene. I ako se čini da Isus naučava poput starozavjetnih proroka te ga evanđelist Matej prikazuje poput Mojsija koji poučava svoj narod. Ipak za razliku od svih njih, Isusove riječi imaju duboko moralno–duhovno značenje, njegove riječi su univerzalne, neistrošene su i vrijede za sva vremena. On sam ostvaruje ono što govori, ali i više od toga, jer nakon njegove smrti i uskrsnuća, nama prenosi Duha Svetoga, nevidljivu prisutnost koja nama pomaže da i mi ostvarujemo njegov nauk te  nas tako vodi prema punini Boga.

Kad je sveti Pavao došao u grad Korint navijestiti Evanđelje, osjetio se slabim i nedovoljno vještim u odnosu na učitelje filozofije, sofiste, koji su imali moć uvjeravanja i poticali na čisto ljudsko prihvaćanje. Pavao takav pristup odbacuje te se približuje ljudima, na način da je naviještao duhovnu istinu otajstva Božja duhovnim riječima, svjedočanstvom svoga života služeći se samo snagom Duha Svetoga i vjerom u raspetoga i uskrslog Isusa Krista.

Dok se čini kako danas vjera u mnogim narodima nestaje, ponovno se rađa duhovna čežnja. Na nama je da otkrijemo prave, jednostavne riječi, kako bismo vjeru koja nam daje život učinili dostupnim drugima. Isus se izrazio riječima uspoređujući svoje učenike da budu poput soli i poput svjetiljke. Sol koja štiti od pokvarljivosti a ujedno ima začinsku ulogu. Tako i kršćanin treba biti nepokvarljiv u svojoj vjeri, da bude začin u ovom svijetu kao moralno – duhovna vertikala. Kršćanin treba biti poput svjetiljke da svjetlo vjere ne sakriva već dobrim djelima osvjetljuje radost Evanđelja koje je upućeno svim ljudima.

Nažalost mnoge naše obitelji prekidaju sa stoljetnom tradicijom prenošenja svetih pradjedovski zavjeta vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi, koja je za mnoge naraštaje budila nadu u bolju budućnost i ostavljala ih sretnima na kraju ovozemaljskog života. Mi, ne smijemo dopustiti da se sakrije grad koji leži na gori, da svjetiljku stavljamo pod posudu i sol da obljutavi. Jer ako se to dogodi, drugi će po nama gaziti još više nego sada.

Zato nas Isus poziva da izađemo u svijet, na ulice i obnavljamo taj isti svijet Duhom Svetim kojeg nam on šalje. Svatko može učiniti nešto, pa makar se osjećao siromašnim. Stariji mogu ohrabrivati mlade, mlađe generacije imaju puno više mogućnosti napretka nego prethodne.

Bog očituje svoju snagu preko slabih i poniznih. On nam omogućuje da već sada se približimo izvoru sreće i radosti, da zahvatimo u riznicu ljubavi, mira i slobode. Mi nismo daleko od Kraljevstva Božjega, ono je tu već prisutno svaki puta kada podijelimo kruh svoj s gladnima, kada primimo beskućnika u svoju kuću, kada dademo odjeću koga vidimo oskudno obučenog, kada poput rabina iz one priče otiđemo nekome bespomoćnome. I tada ćemo osjetiti kako se dižemo i rastemo sve više i više u radosti i ljubavi, u svojoj vjeri koja će doticati i mnoge druge.

I na kraju završio bih citatom jedne nepoznate osobe iz 2. st. koja je ovim riječima opisala što su kršćani:

„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, a prihvaćajući domaće običaje, odijevanje, hranu i uopće način života pokazuju jedan prekrasan i na prvi pogled paradoksalan način života. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi.

Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođenu djecu. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.

U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu.

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“

vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar