Odrastao sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Moji roditelji su radili u Njemačkoj i kao mali živio sam s bakom. Baka me vodila na misu, a kad bi roditelji došli doma, mama me ponekad znala voditi u crkvu. To su bili moji prvi koraci vjere. Nažalost, kao i kod većine mladih, i kod mene je vjera došla u drugi plan. U nekim bi se teškim situacijama sjetio Boga i pomolio se, ali čim se situacija popravila, zaboravio bi na Njega. U vrijeme odrastanja sve sam manje mario za Boga, ali sam Ga se sjetio u svojim vojničkim i ratnim danima kada sam bio tužan jer sam bio odvojen od obitelji.

Tako je vrijeme prolazilo, a ja sam samo s vremena na vrijeme osjećao potrebu za Bogom. Krenuo bih na misu, išao par puta pa odustao i tako se to nizalo par godina. U to vrijeme Bog mi je u život slao neke ljude koji su me poticali i ohrabrivali da ne odustanem od Boga. Napokon je došla 2012. godina i listopadske pobožnosti. Osjećao sam snažnu potrebu da sudjelujem u tim pobožnostima. Kad sam prvi put došao na krunicu i misu, imao sam jake napasti da odustanem. Svi oko mene bili su stariji od mene i nešto me uvjeravalo da mi tu nije mjesto. Napast je bila velika tako da sam razmišljao da više neću dolaziti. S druge strane, nešto mi je govorilo da tu moram biti i, hvala Bogu, prevladalo je to drugo, ustrajao sam u redovitom dolasku. Vrhunac mog obraćenja dogodio se pred Božić te iste godine. Mislim da sam se tada prvi put ispovjedio od srca i sav teret koji sam nosio godinama skinut mi je s leđa. Prvih dana nakon ispovjedi osjećao sam veliku i neobjašnjivu radost, bio sam jako sretan i prepun ljubavi prema svima.

Na početku mog obraćenja zauzeo sam stav da je sad dovoljno da redovito dolazim nedjeljom na misu i da zauzmem svoje mjesto u klupi. S vremenom sam shvatio da Bog od mene traži više: da se dajem u zajednicu i služim drugima. Što sam više uključen u rad u župi, to se osjećam više ispunjen. Danas živjeti vjeru za mene znači svakodnevni odlazak na svetu misu, ako sam zbog posla u mogućnosti. Krunicu molim svaki dan. Član sam župnog zbora, pastoralnog vijeća, molitveni član Marijine legije i član biblijsko-liturgijske zajednice. Kao lektor nedjeljom i blagdanima pomažem u pripremi i organizaciji misnih čitanja. Vjera mi je pomogla da ljude oko sebe promatram na drugačiji način. Pokušavam im prilaziti s više ljubavi, svjedočiti svoju vjeru na radnom mjestu, a posebno mi je zadovoljstvo s ljubavlju pomoći ljudima u potrebi.

Ovom svjedočanstvu dao sam naslov „Bog je strpljiv“ jer je On na mene čekao više od 40 godina. Uvijek kad sam Ga trebao, On je bio tu, ali ja sam Ga brzo odbacio čim se situacija popravila. On me svojom strpljivošću i malim koracima doveo do Sebe. Bog je strpljiv sa svakim od nas i samo čeka naše DA Njemu. Moj život je danas skroz promijenjen. Nastojim što više služiti Bogu i ljudima i učvršćivati svoju vjeru u iščekivanju susreta s Isusom.

 Damir Sovina