Prošle nedjelje smo se upoznali sa prvim Pavlovim pismom upućeno zajednici kršćana u gradu Korintu. Danas nam Pavao razlaže razlog pisanja pisma toj zajednici jer je čuo kako su u zajednici nastale određene podijeljenosti, frakcije ili stranke koje su se priklonile određenim osobama ili su pojedine osobe željele nametnuti neki svoj nauk, koji je protivan onome Evanđelju koje je naviještao Pavao. U tom pismu apostol Pavao postavlja njima jedno provokatno pitanje; Zar je Krist razdijeljen?

Kao što je apostol Pavao postavio to provokatno pitanje kršćanima u Korintu, tako i ja  želim malo isprovocirati, postavljajući  pitanje: „Zar smo mi u svojoj župnoj zajednici razdijeljeni?“

Želim vas tim pitanjem potaknuti na razmišljanje o tome koliko imam osjećajnost pripadnosti svojoj župi. Nije tajna, da neki više preferiraju određenog svećenika ili određenu župu. No, nije bit problema u tome, nego koliko se ja kao kršćanin mogu informirati i uključiti u život zajednice kojoj pripadam, ako ne sudjelujem aktivno u njoj. Obitelj u kojoj živim pod istim krovom, traži od mene da budem prisutan u njoj svojim zalaganjem. Ona postaje moj dom gdje mogu pronaći sigurnost, ona me hrani i u njoj nalazim sobu za spavanje. Ona me priprema da jednog dana se otisnem živjeti negdje drugdje, ali znajući da se mogu k njoj uvijek vratiti.

Tako i ljudska obitelj, Crkva, kao jedna zajednica vjernika treba postati moj dom u kojoj osjećam iskustvo zajedništva. Mi ne možemo živjeti vjeru sami za sebe. Vjera se rađa kada postoji iskustvo zajedništva, kada otkrivamo da je Krist izvor neograničenog jedinstva.

Isus, na početku svog javnog djelovanja napušta Nazaret, obiteljski dom te odlazi u poganski kraj Galileju i tamo je počeo propovijedati;

Obratite se, jer približilo se kraljevstvo Božje! Kraljevstvo koje Isus navješćuje, u njega poziva sve ljude. On time uspostavlja nove odnose među ljudima, gdje se više ne osjeća razdijeljenost i klasna podjela. Naznačuje da je došlo vrijeme kada će narod koji je u tmini hodio svjetlost vidjeti veliku. On donosi radost Evanđelja svakom čovjeku, donosi izlječenje od najrazličitijih bolesti i patnje. I zato je za njim pohrlilo silno mnoštvo ljudi iz svih krajeva.

Isus je uvidio potrebu da se njegova poruka o Kraljevstvu Božjem približi svim narodima i svakom čovjeku bilo gdje u svijetu. Zato izabire i poziva prve učenike, koji će kasnije svaki odlaziti u određeno mjesto i tako nastaviti evangelizacijsko djelo Isusa Krista.

Isus je počeo najprije sa dvojicom učenika, pa još dvojicom i na kraju kada je uskrsnuo iz mrtvih broj se neprestano povećavao.

Krist i danas ide ispred nas putovima suosjećanja. I već sada po Duhu Svetom obnavlja lice zemlje, rasvjetljuje putove onima koji još hodaju u tami. I danas postoje mnoga tamna i usamljena mjesta. A On nas poziva i šalje da donosimo svjetlo Evanđelja upravo u te skrivene zakutke, koji se ne nalaze negdje drugdje već tu gdje ja živim, u našoj župi. To su mjesta u koja rijetko tko navrati, u njima borave usamljene osobe, kako starije tako i mlade.

Potrebno je kako kaže sveti Pavao izgraditi stav suosjećanja i solidarnosti, a ne da se osjeća razdor zajedništva. Upravo suosjećajnošću i solidarnošću uspostavljamo nove odnose i gradimo zajedništvo prijateljstva i ljubavi. Takav način djelovanja uklopljen je u lokalnu župnu zajednicu. Ona je zajedništvo zajednica, gdje se okupljaju generacije i gdje ljudi ne izabiru jedni druge. Crkva je Božja obitelj, zajedništvo koje nas izvlači iz izolacije. Ondje smo dobrodošli, ondje pronalazimo neophodnu Božju utjehu.

Trebamo se zapitati prije svega: „Što mogu ja učiniti da u svojoj župi omogućim iskustvo zajedništva, s ljudima koje nisam izabrao? Što mogu dati zajednici kojoj pripadam? Zašto ne bi župa i skupine mladih ponajprije bila mjesta srdačne ljubaznosti i povjerenja, mjesta gostoprimstva, gdje smo osjetljivi prema najslabijima?

Pristanimo, dakle, na Isusov poziv i dopustimo da mijenja naše srce, da nas učini graditeljima pomirenja i solidarnosti ljudi.

Crkva je jedna velika Zajednica koja se sastoji od manjih zajednica  dominacija i konfesija. Kroz povijest Crkva je pretrpjela razne potrese koji su doveli do pukotina i razdvajanja. Ne dolazi li upravo vrijeme da svi kršćani različitih zajednica i konfesija prevladavaju te pukotine, te podjele koje su nastale i počinjemo ići u susret bez predrasuda jedni prema drugima gradeći mostove pomirenja.

Zajedništvo među svima onima koji ljube Krista može se ustanoviti samo ako se poštuje njihova različitost; ali to zajedništvo može biti vjerodostojno samo ako je vidljivo. Potrebna nam je nova polazna točka kako bismo krenuli prema takvoj pomirenoj raznolikosti. A ta polazna je točka Krist, on koji nije podijeljen. »Samo smo kroz Isusa Krista braća jedni drugima… Po Kristu je naša uzajamna pripadnost prava, integralna i za sva vremena.« (Dietrich Bonhoeffer).

Na taj se način može ostvariti dijeljenje darova: dijeliti s drugima ono što smatramo Božjim darom, ali i pozdravljajući blaga koje je Bog stavio u njih. »To nije samo stvar primanja informacije o drugima, kako bismo ih bolje upoznali, nego prihvaćanja onoga što je Duh posijao u njih kao dar koji je i za nas.« (Papa Franjo)

Krist koji je začetnik svakog pomirenja, neka nas po svom Svetom Duhu nanovo povede putem zajedništva i bratske ljubavi.

vlč. Siniša Blatarić