Svi mi živimo različitim životima i svatko od nas ima različito poslanje u ovome svijetu. Ipak ono što imamo zajedničko jest milost krštenja. Sada bih postavio pitanje; po čemu se na meni primjećuje da sam kršćanin, odnosno da sam drugačiji od nekog drugog koji nije zaprimio milost krštenja? Što bi to ja trebao isticati u svom životu da drugi primjećuju moju vjeru u Isusa Krista? Imam li ja hrabrosti živjeti po kršćanskim vrednotama, Crkvenim propisima?

Svatko bi od nas u ovom trenutku imao nešto zamijetiti što mu smeta kod nekoga, nešto što mu se ne sviđa, što ga iritira, možda čak i sablažnjava. Često nas sigurno kopkaju u glavi takve misli, a možda se ne osuđujemo obratiti toj osobi i pitati ju; zbog čega se tako ponaša i mogu li joj ja kako pomoći?

I ako mi znademo rado jedne druge prosuđivati na temelju svog zapažanja i „rekla – kazala“, ipak sam Bog nije pristran prema nikome. Apostol Petar je to bio jako dobro spoznao i zato je mogao kazati da je u svakom narodu njemu mio onaj koji se boji Gospodina i čini pravdu, jer Isus Krist je Gospodar sviju. I sam Isus je to potvrđivao svojim život ne priječeći nikome da primi njegovu riječ, nikog nije htio odbiti, nikog osuđivati, činio je svima dobro i ozdravljao sve one kojima bijaše ovladao đavao, kako svjedoči apostol Petar.

Sestre i braćo, imamo li mi danas hrabrosti svjedočiti životom jedni pred drugima svoju vlastitu vjeru? Koliko ja u svojoj župnoj zajednici kao vjernik pridonosim da u njoj pružam svjedočanstvo, ne zaobilazeći svog bližnjeg kada ga susretnem na cesti? Je li krsna milost koja je na mene pri krštenju izlita po Duhu Svetom od Isusa Krista, me osposobljava za takav radikalan način života?

U današnjem evanđelju Matej nam donosi izvještaj o Ivanu koji je krstio sav narod a među tim narodom dođe i sam Isus da se krsti.

Zamislite situaciju u kojem mnogi ljudi stoje u redu i prilaze Ivanu koji je stajao u rijeci Jordanu i krstio vodom ljude na obračenje. Među tim ljudima koji su stajali u redu bio je i Isus. On sam koji je bez grijeha, poistovjetio se sa grješnicima te je htio primiti krštenje i ako to nije morao. I sam Ivan mu se suprotstavio, ne želeći ga krstiti, jer je smatrao da je Isus veći od njega.

Ali Isus ga na neki način prisiljava da ipak to učini kako bi se ispunila sva pravednost. Ta pravednost označava novu i radikalnu vjernost Božjoj volji. Ivan Krstitelj i Isus zajedno se podvrgavaju Božjem planu koji je bio objavljen još kod proroka Izajije; Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio… Postavih te za savez narodu i svjetlost pucima. Nadalje, ako smo pažljivo slušali evanđelje, mogli smo čuti kako prilikom krštenja, na Isusa silazi Duh Sveti u obličju goluba i začuje se glas s neba: Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!

Te iste riječi odnose se na svakog od nas. Prilikom krštenja sam Bog Otac ih ponavlja i kaže tebi; Ovo je Sin moj, ljubljeni!Ovo je kćer moja ljubljena! Te riječi se ostvaruju po Isusu Kristu jer su po njemu izgovorene i po njemu smo primili milost dara Duha Svetoga, kako bi bili osposobljeni za naše poslanje u svijetu. Taj milosni dar krštenja koji se poput vatre u nama zapaljuje, potrebno je kroz čitav život održavati tu vatru neugasivu. Upravo ta vatra simbolizira Duha Svetoga, jer vatra pročišćava i ujedno je snaga koja preoblikuje. Zato je i Ivan rekao za Isusa da će on krstiti Duhom Svetim i ognjem. Ali ta vatra lako može ugasnuti, ako joj ne dajemo potrebno sredstvo, gorivo, tako i Duh Sveti neće djelovati u nama ako zapustimo u svom životu molitvu. Kada Duh Sveti više ne djeluje u nama, tada naš duh postaje slab i lako upadamo u životne pogreške i poteškoće.

Može nam se tada činiti kao da nam je u životu sve loše krenulo, imamo osjećaj kao da nas je Bog napustio i ostavio u pustinji tamne noći u kojoj ne vidimo izlaza. U tim trenucima nije Bog taj koji se udaljio, već mi smo se udaljili od Njega. On nas nikad ne napušta, već nas neprestano poziva da mu se vratimo. I tada možemo u dubini svog bića čuti glas koji viče u nama: „Ti si moj ljubljeni, u tebi mi je sva milina. Ja, Gospodin, pozvah te, oblikovah te, čvrsto za ruku uzeh te. Iz tame tvog života izvodim te u svjetlost novog života.“

Po Isusovom krštenju svi smo postali ljubljeni sinovi i kćeri Boga Oca. Po Kristu primamo Duha Svetoga koji nam daje snage da živimo dostojno onog poziva kojeg smo primili. Ohrabruje nas da živimo u ovom svijetu proslavljajući njegovo ime. Duh Sveti priprema te na obrat misli i srca… na obraćenje. Bog od tebe traži da se prepustiš Kristu i primiš njegovu ljubav. „Sve što Bog može dati je njegova ljubav“ (Isak, Sirijac).

Ne poziva li nas upravo Evanđelje da primimo Duha Svetoga u onaj dio u nama gdje srce našeg djetinjstva živi?

Sveti Čiril Aleksandrijski kaže da; „Isus Krist po krštenju nije za sebe primio Duha Svetoga nego radi nas, jer sva nam dobra dolaze po njemu, a to što je postao čovjekom na taj način je u sebi zahvatio čitavu prirodu da je u potpunosti obnovi i iscijeli“.

I stoga možemo samo svojom dušom zahvaljivati i blagoslivljati Gospodina, koji je tako silno velik, odjeven veličanstvom i ljepotom. I zato svaki puta kada ulazeći u crkvu ćemo zahvatiti svojim prstima posvećenu vodu i njome učiniti znamen križa, prisjetimo se svog krštenja po kojem smo postali ljubljena djeca Božja.

vlč. Siniša Blatarić