Čovjek jasno vidi samo ono u što neposredno gleda. Ostale stvari u vidokrugu gledanja nejasne su mu, stvari s periferije vidnog polja tek nazire. Leće naših očiju lome zrake svjetlosti koje se odbijaju od predmeta kako bi ih usmjerile u fokus, u centar mrežnice oka. Samo ono što tamo padne, mozgom jasno vidimo. Kad oko izgubi sposobnost akomodacije, gubi se oštrina vida.

Kako je s vidom duha? Slično. Tko ne usmjeri pogled duha na stvarnosti oku nevidljive, ne može ih zamijetiti. Mutne, one borave na rubu vidnog polja duha. Kao u očiju, pogled duha valja izoštriti kako bi u fokus došli slabo vidljivi detalji. Ponekad to znači primicanje objektu gledanja: „Približite se Bogu i on će se približiti vama! …“ (Jak 4,8) Ta gdje ćeš Boga vidjeti? „Boga nitko nikada ne vidje.“ (1Iv  4,12)  A opet, Mojsije je s Njim govorio, Ilija ga oćutio u lahoru kad je Bog uz njega prošao. Onoga tko uz nas prolazi uvijek osjetimo po laganom gibanju zraka. Stijenj svijeće uznemiri se i pri najnježnijem strujanju. Da bi se vidjelo, da bi se  osjetilo, treba biti pozoran.

U igrama traženja skrivenih predmeta potragu remeti pretrpanost scene jer u mnoštvu je stvari teško zamijetiti predmet koji tražimo. Točno je tako u potrazi duha koji živi u materijalnom svijetu. Jedan po jedan objekt materijalne stvarnosti treba micati kako bi se stvarnost ogolila do bitnoga. Što je bitno? Što tražiš? Tražiš li, nikad nećeš naći ako ne znaš što tražiš. Što tražiš? Poslušaj prijedlog: „…Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan…“ (1Tim 6,11-12)

BK