„Tu na slami Sinak leži, …“ kaže tradicionalna božićna popijevka, a druga: „O, dobrog Kralja komu je štala ugodna!“ Kakvog li plana?! Posjeti nas Bog, ne u sili i moći, već kao nemoćno dijete. Položen u jasle, leže u slamu. Maleni Isuse, k nama dođi. Kao novorođenče, bockala te slama jaslica. Trebamo te, k nama dođi, u naša srca. Teško Ti tu možemo pripraviti dostojno mjesto: bockat će te slama naše oholosti i umišljenosti. Ne libiš se siromaštva, k nama dođi. Vidjet ćeš siromaštvo naše raskoši, bijedu našega bogatstva. Nezaštićen, u nesigurnosti krhkosti, k nama dođi. U slabosti moćan, razori privide svemoći ovoga svijeta …

„Mi smo djeca vesela, rado bi se igrala, … al ne znamo što!“, igrali smo tu igru kao djeca: „Kaži nam ti, Marice, što će tvoje ručice!“ Ah, igramo je i kao odrasli: puno je onih, i glasni su, itekako glasni koji govore što nam je činiti. Zaglušuju nas, viču kako treba živjeti, što treba imati, bez čega se ne može. Koliko ih je koji ih slušaju! Na kraju godine, kad se svode računi i analizira što je ostvareno, valjalo bi napraviti i obračun zadovoljstva. Donosi li posjedovanje zadovoljstvo? Ili je to darovanje? Osiguravaju li postignuća mir duše? Ili praštanje? Jamči li samohvala osjećaj korisnosti? Ili sebedarje bez traženja uzvrata? Je li individualizam garancija uspjeha? Ili služba u zajednici?

Djeca svijeta, mala i velika, rado bi se igrala. U igri života, u kratkom razdoblju od rođenja do smrti, slušati treba Onoga koji je Riječ tijelom postala. Jaki koji je postao slab, Onaj u koga smo kršteni, Krist Gospodin, trebao bi biti vodeći glas u našim životnim planovima.  Mudrost Njegova zbori: „Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali; pružala sam ruku, ali je nitko ne opazi.“ (Izr 1, 24). Spokoj tražimo, poslušajmo glas Mudrosti Gospodnje: „… tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha od zla.“ (Izr 1, 33) U nesigurnom svijetu jedna je Luka sigurnosti.

Isusove su riječi (Iv 5, 24):
„Zaista, zaista, kažem vam:
tko sluša moju riječ
i vjeruje onomu koji me posla,
ima život vječni
i ne dolazi na sud,
nego je prešao iz smrti u život.“
U životu u kojem nam je od rođenja dosuđena smrtnost, naći nam je put iz smrti u život. Rađa li zrcalo sliku u sebi? Ne, naravno da ne, ono samo odrazuje stvarnosti koje su ispred njega. Tako su stvarnosti života vječnoga vidljive u zrcalu vjere. Pred njega nam je stati i zagledati se u novorođenoga Boga, u Put života.

BK