Dogodine, nadamo se stupiti u našu novu crkvu. Podignuta je i stavljena pod krov, predstoji uređenje unutrašnjosti. Postavljeni su vitraji sa slikama svetaca i blaženika kroz koje dopire i prelama se svjetlost izvana. Dobar je to simbol onoga što svetost jest. Nije svetac svet po sebi, nije on izvor svjetla. Bog je jedini svet, jedini Izvor svjetla. Svetac je poput vitraja: čovjek dovoljno proziran da kroz njega u ovaj svijet prosine svjetlo Božje svetosti.

Svaki je čovjek slika Božja, kaže Knjiga postanka (Post 1,27):
„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.“
Svaki je čovjek pozvan na svetost, pozvan propuštati zrake Božje ljubavi i dobrote u sredinu u kojoj živi. Kako bi to mogao, treba smjerno i ponizno sebe predati u službu Božjeg djela. U ovom zadnjem tjednu došašća slušamo o Zahariji, Elizabeti, Mariji i Josipu koji, poslušni volji Božjoj, odgovaraju s povjerenjem na Njegov poziv u neizvjesno. Zanemaruju nevjerojatnost najave, prihvaćaju teškoće koje slijede, čude se pozivu, raduju milosti, napuštaju svoje planove – jednom riječju: slijede Božju volju.

U molitvi Oče naš za Boga kažemo da je „na nebesima“. Nebesa su slika Božje nedostupnosti, bivanja van našeg materijalnog svijeta. On je, čini se, izvana, a u stvari toliko iznutra da Ga ne spoznajemo. Nemirom žulja dubine naše savjesti. Govori što nam je činiti. Oh, ne zaglušimo taj glas bukom užurbanosti. Neka u čvrstim zidinama našega svijeta uvijek bude puno vitraja Božjih ljudi. Molimo s vjerom: „Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju“, pa ćemo primiti i moći darovati svjetlo ljubavi Boga Oca.

BK