Čini se kao da je sve spremno da ulice, trgovi zablistaju u punom sjaju svjetlila, da u domovima zamirišu iglice zelenih jelki i borova, da se u pećnici ispeku najbolji kolači i najukusnija jela. Čini se da je izvana sve spremno za nečije veličanstveno slavlje, potrebno je još samo prostrti stol i pozvati goste.
Iako nam se može dogoditi da ovog Božića bude sve spremno za slavlje Isusovog rođendana, a da zaboravimo pozvati najvažnijeg gosta. Time bi se samo ponovila povijest u kojoj ljudi različitih vremena nisu prepoznali trenutak Božjeg pohođenja.
Starozavjetni proroci naviještali su Izraelskom narodu kako će ih sam Gospodin Bog pohoditi, te da će uspostaviti svoju vlast na zemlji. Dok mi u ovom 21 stoljeću unatrag promatramo događaje koji su prethodili Isusovom rođenju i događaji koji su se zbivali nakon Isusovog rođenja, još uvijek nam ostaje nezamislivo kako se neki nevidljivi Bog u kojeg vjerujemo da je Stvoritelj svega što postoji, ušao u našu ljudsku povijest u vremenito i prolazno, On koji je Nepromjenjiv i Vijećan.
Danas nakon dvije tisuće godina potrebno je iznova otkrivati pravi smisao slavljenja Božića. Sada nije toliko bitno jeli se Isus rodio baš na taj datum ili neki drugi, za prve kršćane to i nije bilo važno, jer važnije od toga je bilo što je Krist učinio za nas. Jedini smisleni odgovor slavljenja Božića dao nam je novozavjetni pisac poslanice Hebrejima, išćitavjući Pisma Staroga Zavjeta otkriva smisao Božjeg utjelovljenja. Čovjek koji je i onako bio nemoćan izbaviti sebe od grijeha koje je činio svakodnevno, čak ni žrtve životinja nisu bile u mogućnosti nadoknaditi onu štetu koju je čovjek počinio niti nisu bile u stanju izmiriti narušene odnose među ljudima i narodima. Sve što je čovjek pokušavao da izmiri svoju dušu s Bogom bilo je nesavršeno i nedostatno. Ako čovjek to nije bio u stanju učiniti tada, a vidimo da i u današnje vrijeme nije u stanju da uspostavi pravdu i mir u svijetu koliko god se trudio svim svojim znanjem i snagama.
Tada uviđamo da jedino što je u mogućnosti čovjeka izbaviti iz stanja očaja i bezizlaznosti jest sam Bog, a on to čini po svom Sinu kojeg iz vječnosti šalje u naš svijet jer je jedino On bio spreman izreći: „Evo dolazim Bože vršiti volju tvoju.“ Dakle dolazak Sina Božjega na svijet bio je čin Božje volje. Od prvog časa svog Utjelovljenja, Sin prihvaća Božji naum spasenja u svome otkupiteljskom poslanju. Žrtva Isusova za grijehe svega svijeta izraz je njegova zajedništva ljubavi s Ocem. Ta želja da prihvati naum otkupiteljske Očeve ljubavi prožima sav život Isusov, jer njegova otkupiteljska Muka, bitni je razlog njegovog Utjelovljenja. To nam tako lijepo izražava i stih jedne Božićne pjesme koji kaže:“On za nas trpi čim se rodi“.
Božić nije samo neka fešta, raskošno slavlje, već ono za svakog kršćanina vjernika postaje trenutak kada se prisjećamo Božjeg spasenjskog pohođenja čovjeku po čovjeku. Onog koji se u povijesti dogodio i onog koji se događa u svakom trenutku našeg života. To nas prisjećanje nikako ne udaljuje od svih teškoća, problema i nevolja kroz koje čovjek prolazi već nas unosi u izbavljenje po Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. Tek tada za nas Božić zaprima smisao radosnog slavlja jer znademo da taj isti Isus koji se rodio kao dijete je isti onaj koji je u potpunosti izvršio Božju volju kako bi nas učinio zauvijek posvećenima i otkupljenima od smrti i grijeha.
Nije li upravo čin Marijinog pohoda svojoj rođakinji Elizabeti bio trenutak u kojem se dvije osobe susreću i jednoj drugoj prenose radosnu poruku nade. Marija donosi Elizabeti duhovnu radost koju je nosila u sebi, a Elizabeta uzvraća riječima blagoslova: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje.“ Elizabeta tako postaje prva u dugom nizu naraštaja koji Mariju proglašuju blaženom. „Blažena ti što povjerova“. Marija je blagoslovljena među ženama jer je povjerovala u ispunjenje riječi Gospodnje. Taj blagoslov koji je zaprimila Marija, zaprima svaki onaj koji je povjerovao u dolazak Sina Božjega i njegovog utjelovljenja u osobi Isusa iz Nazareta. Elizabeta je prepoznala u Marijinom posjetu prepoznatljiv znak pohođenja Boga svome narodu. Prepoznala je smisao i svoje trudnoće, jer već u njezinoj utrobi Ivan je upozorio nju na dolazak Krista.
Jesmo li mi prepoznali do sada u svome životu pohođenje Isusa Krista? Ako još nismo to prepoznali nije li upravo svetkovina Božića idealno vrijeme da to prepoznamo i prihvatimo njegovo utjelovljenje u svoj život. Kako ćemo drugima doći čestitati sretan i blagoslovljen Božić, ako se nismo susreli s Isusom Kristom, ako ga ne nosimo u sebi? Bit će to samo izvanjska formalnost, lišena iskrenog dara ljubavi.
Prepoznatljiv znak Božića, nisu svjetlucave lampice na našim balkonima, prozorima, nije niti lijepo okićena jelaka ili bogato prostran stol pun raznovrsnih jela, nisu niti pokloni ispod kamina ili borova, pa čak niti jaslice postavljene negdje u crkvi. To su tek izvanjski znakovi koji nas upućuju na onaj jasan i prepoznatljiv znak Božića, a to je tiha prisutnost dragoga gosta u našemu srcu koji nas daruje svojim mirom i ljubavlju. Odnosno, svatko od nas bi trebao postati prepoznatljiv znak Božića.
vlč. Siniša Blatarić