Već prije dva tjedna mogli smo zamijetiti kada se spusti noć i dok prolazimo ulicama obližnjeg grada ili mjesta, kako su se pojavile upaljene svjetiljke raznih boja, koje nam tako lijepo osvjetljuju i pokazuju put poput zvijezda na nebu. Možemo reći da su to tek samo vanjski obrisi, znakovi nečeg puno većeg što mi kršćani iščekujemo.
No, što mi kao vjernici zapravo iščekujemo?
Izraelski narod kroz čitavu svoju povijest od kraljevstva Davidova pa nadalje nestrpljivo je iščekivao Mesiju, Spasitelja koji će uspostaviti svoje kraljevstvo, donijeti mir, slobodu, radost. Kako je Izraelski narod od okolnih naroda pa i od svojih vlastitih kraljeva doživljavao nepravdu, nasilje, izrabljivanje, progonstva. A najviše u svemu tome trpjeli su seljaci, siromasi, bolesni, udovice i oni koje je društvo odbacilo kao grešnike.
Proroci koji su bili nadahnuti Duhom Božjim naviještali su da će svoj narod sam Bog pohoditi. On će ih izvesti iz progonstva, priteći će u pomoć siromasima, bolesnima, potlačenima. Prorok Izaija ohrabruje svoj narod riječima; Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega… On sam hita da vas spasi.
Nisu li te proročke riječi ohrabrujuće i za nas. Danas na sličan način narodi diljem svijeta prolaze kroz iste nevolje, pa i mi sami u ovoj našoj domovini. Ipak kao vjernici ne bi se trebali bojati, već u strpljivosti trebamo podnositi sve nedaće života do dolaska Gospodnjega. U budnosti i strpljivosti valja nam iščekivati Kristov dolazak. Mi ne iščekujemo nekog tko još nije došao, već iščekujemo Onoga koji nas je već pohodio.
Ali i danas neki se pitaju: „Je li Isus onaj Spasitelj koji je došao ili da drugoga čekamo?“
Ivan Krstitelj boraveći u tamnici od svojih učenika je čuo o onome što čini Isus. Želeći se uvjeriti, biti sto posto siguran, je li Isus zaista onaj Mesija koji je obećavan od proroka. Šalje svoje učenike k Isusu da im odgovori; je li on onaj koji ima doći ili da drugog čekaju?
Nije da je Ivan Krstitelj sumnjao u potpunosti u Isusa, već se čudio da se Mesija očitovao na način posve različit nego što je to on očekivao. Ako se sjećamo evanđelja iz prošle nedjelje u kojem Ivan najavljuje Mesiju koji će se obračunati sa zločincima, grešnicima, on će im odrediti kaznu i kao pljevu spaliti ognjem neugasivim.
Ali što Isus čini? Na koji način sebe predstavlja kao očekivanog Mesiju?
Isus odgovara Ivanu da Božjom riječju, evangelizacijom siromaha i svojim djelima otvara vrata kraljevstva nebeskog. Ne služeći se nasiljem i kaznom već čineći dobro i donoseći spasenje.
Evanđelist Matej objašnjava kršćanima kako je Isus Mesija o kojem je prorokovao Izaija; slijepi će progledati, gluhi čuti, hromi prohodati, mucavi progovoriti, grešnicima opraštati grijehe, siromasima i potlačenima priteči u pomoć. Isus ne odbija nikoga, svima nudi spasenje.
Papa Benedikt XVI. na početku svog pontifikata je bio rekao: „Svi ljudi pripadaju jedinstvenoj i istoj obitelji“. Bog živi u svakom čovjeku, bez iznimke. Isus je to pokazao svojim životom, a to isto je povjerio i svojim učenicima da tako čine. I mi danas ispunjavamo proroštvo Izaije, svjedočeći svoju vjeru u Isusa Krista koji je zaista došao da spasi čitav ljudski rod.
„Bog nas, s vrlo malo, pa i u nepovoljnim uvjetima, čini svojim sustvarateljima. Krenuti prema drugome, nekad i praznih ruku, slušati, pokušati razumjeti… i nerješiva situacija se može početi mijenjati. Bog nas očekuje kod onih koji su siromašniji od nas. „Što god učiniste jednome od ovih najmanjih, meni učiniste.“ kaže Isus. Darovati svoje vrijeme dragocjeno je kako bi naše društvo zadobilo ljudskije lice. Svatko može nastojati slušati i poduprijeti makar i jednu osobu; bilo to zanemareno dijete, mlada osoba bez posla i bez nade, netko potrebit ili starija osoba.“ (brat Alois) Na taj način mi pokazujemo na Isusa kao što je to činio Ivan Krstitelj. On je ispunio svoju zadaću pripravljajući put Isusu i tako je postao najveće ljudsko biće po svojim djelima ikad rođeno prije nastupa Kraljevstva nebeskog. Isus predstavlja Ivana kao glasonošu Božje riječi. Upravo Božja riječ je putokaz i svjetlo koje nam otkriva Isusa Krista.
Vjera u Kristov dolazak u nama budi radost. Ne ostavlja nas u strahu i bez nade već nas čini strpljivima i čvrstog srca, jer; Evo: On već stoji pred našim vratima. Ovozemaljske brige i podnošenje zla ne smije nas pokolebati ili stavljati u sumnju da Isus nije onaj Spasitelj koji ima doći, jer sam Isus kaže; Blago onom tko se ne sablazni o mene. A to znači, imati povjerenje u Njegovo prisustvo u mom životu. Da odaberem ljubiti a ne mrziti, da odaberem nadu a ne strah. „Odabravši da ljubimo otkrivamo prostor slobode u kojem možemo stvarati budućnost za nas same i za one koji su nam povjereni.“ (brat Alois)
Stoga budimo budni i strpljivi za onaj događaj kada će pustinja i zemlja sasušena kao ljiljan procvjetati. Pohitimo radosnog srca, poput (ove) djece koje nestrpljivo iščekuju Božić, u susret Isusu koji se kao dijete nalazi u krilu njegove majke Marije i njezinog zaručnika Josipa.
vlč. Siniša Blatarić