1

Dotaknuta – svjedočanstvo

Zovem se Lina Pavušek, rođena Birta, po majci Pejak. Rođena sam i odrasla u Rumunjskoj, u hrvatskom selu Klokotić, imam dvojno državljanstvo. Tamo sam krštena, primila potvrdu, vjenčana. Bila sam vjernica, išla na misu, ali to nije bilo sa žarom. Kad sam bila u prvom braku, došla sam raditi u Kravarsko jer moralo se živjeti. Od prvog muža sam se razvela, nismo se slagali.  On je dobar čovjek, dobar za druge, ali za obitelj nije bio dobar. Kćer je pripala meni. Od 2006. živim u drugom braku, muž mi je predobar. On mi nije muž pred Bogom, samo pred ljudima. S njim imam kćer. Otkako sam se obratila 2015. godine i on više živi u vjeri, čita mi Sveto pismo jer mala su slova, kad čitam sama moram čitati povećalom.

Moje obraćenje zbilo se 2015. godine na Cvjetnicu. Muž mi je radio u Njemačkoj i riješili smo se dugova koje smo imali. Išla sam na hodočašće u Šurkovac s nakanom da na svemu zahvalim. Tada nisam znala, nitko mi to nije rekao, da se misa može prikazati s nekom nakanom. Možda sam to i čula, ali mi nije bilo dano razumjeti ili, što mi je bilo dano, đavo mi je ukrao. Išla sam na puno misa, puno mi je misa bilo lijepo, uživala sam, ali ne sa žarom velikim, moj anđeo je oltaru prilazio praznih ruku. Na tu sam misu išla s jedinom namjerom da zahvalim, ali čak nisam prikazala tu nakanu, imala sam to u svom srcu, a Bog čita srce. Osjetila sam na misi promjenu i veliku želju da na mise idem redovito. Zaljubila sam se u Isusa i nisam mogla da ne idem na misu. Moje kćeri su primijetile promjenu. Priznala sam im da mi je Bog na prvom mjestu. Mlađa kćer imala je 8 godina i zabrinula se. Rekla sam joj: ” Zlato, ja tebe volim, ali Bog mi je na prvom mjestu.” Osjećala sam promjenu u sebi, nisam znala što mi se događa. Kad molim, moje srce gori jer znam KOGA molim: (…kroz suze…) našeg Spasitelja, Otkupitelja, našega Boga koji je dao život za mene, a ja sam bila grešna. S milošću Božjom, ne griješim više toliko, svaki dan nešto zgriješim, ali ne upadam više u one grijehe u koje sam prije. Kad čujem da netko psuje, mene srce boli, bolje da mene udari.

Milost ozdravljenja tijela primila sam na jednom klanjanju u Karlovcu. Imala sam tešku prometnu nezgodu, ozljedu glave s potresom mozga, smrskano koljeno.  Ostale su mi teške glavobolje i proteza koljena koju nisam mogla savinuti da kleknem. Kleknula sam koliko sam mogla, a po dolasku doma primijetila sam da se moje koljeno može dalje savinuti, toliko da normalno kleknem. Svako će se koljeno pred njime sagnuti, kažu Pisma – meni se to ostvarilo. Ne samo na tijelu, mene je Bog ozdravio i na duhu i duši. Imala sam duhovne rane, krvarila iznutra. Nedostatak ljubavi od djetinjstva, to se ne vidi, ali nije normalno stanje. Ozdravila sam na duši, na duhu i u tijelu. Kad upoznamo Božju ljubav sve što nedostaje nadoknadi  nam Otac i Majčica Marija. Ozdravila je i moja mlađa kćer od bronhitisa – astme.  Nju sam predala Bogu i ostavila je pumpicu. Nisam puno molila, ja ne molim za neke nakane, Bog sam djeluje, samo molim da bude njegova volja.

Sve što mi treba Bog zna. Sve mu predam: obitelj, prijatelje, znane i neznane. On čini djela kako on hoće. Bože – TI ZNAŠ. Tko sam ja, nitko i ništa; mravac – zgaziš ga i nema ga, ali Bog mene ljubi, nema veze što imam grijeha i što griješim. On me je stvorio i znam da me ljubi. To ranije nisam znala, nisam bila u njegovu prisustvu pa nisam znala. Sad kad znam da me ljubi, drukčije je.

Pamtim još jednu milost, jednu misu u crkvi u Donjem Hruševcu kad sam bila dotaknuta. Bila je gužva, razmaknuli smo se da svećenik prođe, škropio je svetom vodom. Prvo sam osjetila kap na čelu. Ta kap bila je tako snažna da sam protrnula i naježila se: nije li to voda? Kao da je struja prošla kroz mene – što je to?  Zašto mene? U crkvi se inače nisam mogla opustiti zbog ljudi, što će oni reći kad me vide, kočilo me to. Svećenik se morao probijati kroz narod i dotaknula me njegova haljina. Ja sam taj dodir osjetila kao udarac, čvrst udarac od kojega sam skoro pokleknula. Prošla me toplina u srcu, milina, nisam mogla zaustaviti osmjeh, a srce je tuklo snažno kao da trčim, a ja stojim, ne mogu se pomaknuti. Kad se svećenik vraćao, taj udarac se ponovio, osjetila sam ga ponovno. I danas osjećam taj udarac. Toliko sam puta molila: „Isuse, ja tebe dotičem, dotakni ti mene“, kad bi dotakla kip ili raspelo u kojoj crkvi. Tako mi je došlo, da to velim: „Isuse, ja tebe dotičem, dotakni ti mene!“ U sebi sam zahvaljivala na tom dodiru. Doma smo imali goste, a ja sam pričala samo o Bogu; nisam se mogla osloboditi osmjeha cijeli taj dan. Sljedeće sam nedjelje s očekivanjem išla na misu. Osjećaj uzbuđenja se ponovio pri izlasku svećenika iz sakristije: cijelu misu sam bila sretna, srce kao da će mi iskočiti, plač i smijeh, ja to ne mogu objasniti. Rekla sam: Bože hvala ti – što je sad ovo? Taj me osjećaj radosti i zahvalnosti prati na misi, u molitvi, u razgovoru s Bogom, kad nekome pričam. Ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu što se meni malenoj obratio i dotaknuo me da znam da sam njegova, (…kroz suze…) da je on za mene bio raspet na križu. Znam, muž se ne ostavlja, muči me što živim u grijehu, ali velim: Bože – ti znaš. Bog me jednako voli, makar sam griješila i griješim.

On svakoga voli i u svakomu djeluje ako ga se pusti da dođe. Za molitvu dosta je svjesno napraviti znak križa, to je znak obraćanja: Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome. Treba misliti što se izgovara, kako se stavljaju ruke, ne kao da se mlatara oko glave i ramena. Nismo ni svjesni koliko smo ranjeni, kolike imamo traume. Ja sam po milosti oprostila prvom mužu i mogla ga zagrliti kao brata na svadbi naše kćeri. Bog svakoga voli i svima koji ga puste čini velike stvari. Hvala i slava Isusu!

Lina Pavušek

Komentar ( 1 )

  1. Odgovori
    Josip Popović says:

    Vrlo emotivno i iskreno.
    Divno je čuti i vidjeti da još ima takvih ljudi. Molimo Te Bože da ih bude još.

Postavite komentar