Prve nedjelje došašća započeli smo sa svojim izlaskom iz pustinje i tame. Danas drugu nedjelju došašća nastavljamo svoj hod u vremenu kojem živimo prema ispunjenju obećanja o dolasku Sina Božjega, Isusa Krista.

Često nam se ovaj svijet čini kao pustinja, kao neko kaotično mjesto, gdje svatko traži neku duhovnu oazu u kojoj bi pronašao izvor žive vode koja struji u vječni život. Većina od nas bi htjela da ovo vrijeme u kojem živimo napokon dođe svome kraju i da započinje vrijeme mira i blagostanja.  Biblijske tekstove koje smo danas pročitali izražavaju svojevrstan san o univerzalnom miru: «Cvjetat će mir velik – sve dok bude mjeseca. »,  «mir bez kraja», zemlja gdje «vuk će prebivati s jagnjetom» i gdje više nema nasilja.

Vračam se i danas na početak stranica Biblije gdje pisac opisuje početak stvaranja; Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.

Dok smo prošli puta razmatrali što znači izaći iz pustinje i tame, danas ćemo se usredočiti na drugi dio rečenice, gdje se kaže: „Duh Božji lebdio je nad vodama“. Taj dio rečenice slikovito prikazuje prijelaz iz „kaosa“ pustinje i tame beživotnosti u novi red Božjeg stvaranja u kojem se događa plodnost života. Duh Božji nije samo neka puka metafora već stvarana zbiljnost koja je prisutna u činu stvaranja.

Iz onog prvobitnog kaosa ili kako fizičari vole to nazivati iz „prajuhe“, odjednom se izvodi red stvari, nastaju zvijezde, planeti, galaksije i u svemu tome oblikuje se Zemlja na kojoj niče raznovrsni život.

Bog po svojoj Riječi stvara, dovodi u red kaos, a po svom Duhu daje život svim bićima. Po tom istom Duhu čovjeku se daruju darovi, poput mudrosti, jakosti, razuma, znanja, savjeta, različitih vještina. Po njemu su bili nadahnuti proroci, Izraelski Suci i kraljevi.

Unatoč tome što je Bog čovjeku darova sve potrebno za život, čovjek se pobunio protiv Boga te je narušio onaj prvobitni sklad stvaranja između čovjeka i prirode, te čovjeka i čovjeka. Stoga svijet pod utjecajem čovjekove samovolje i odbacivanjem Božjeg poretka stvaranja i moralnih vrednota, dovodi ponovno svijet u određeni kaos.

Ipak Bog ne napušta čovjeka već unaprijed ima plan spasenja za čitav svijet. Taj plan spasenja Bog po svom Duhu izriče po proroku Izajiji koji naviješta buduće kraljevstvo Božje koje će započeti rođenjem Mesije, „mladica koja će isklijati iz panja Jišajeva“.

Apostol Pavao to izriče riječima; Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisma imamo nadu.

Rođenjem Mesije, Isusa Krista, sa njime je stiglo kraljevstvo mira, a njegovo Evanđelje u svijet je unijelo novu nadu da narodi mogu živjeti u miru i povjerenju jedni sa drugima. Već su kršćani prve generacije još sasvim malobrojna manjina u svijetu, bili uvjereni da je Krist srušio zid što razdvaja narode dajući svoj život na križu. Danas, razasuti širom svijeta, kršćani mogu podržati nadu za sve ljude, temelje li svoj život na ovoj čudesnoj vijesti: nakon Kristova uskrsnuća čovječanstvo više nije rascjepkano. Više no ikad danas nam se pružaju mogućnosti živjeti zajedništvo koje nadilazi granice među narodima.

Riječi proroka Izaije još i danas odjekuju u pustinjama naših života; Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze!

Isus je došao uspostaviti kraljevstvo mira i to čini i danas po svom Svetom Duhu. On traži našu suradnju, potiče nas i neprestano poziva da izgrađujmo putove mira i povjerenja u ljudskoj obitelji.

Povjerenje je poput sitnog sjemena gorušice koje će izrasti i, malo pomalo, postati veliko stablo Kraljevstva Božjeg gdje cvate «mir bez kraja». Povjerenje na zemlji je skroman početak mira. Na koji način to možemo učiniti?

Potrebno je odgovoriti na poziv Ivana Krstitelja; Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko. Obratiti se znači, izaći iz svojih krivih putova, a obraćenje se ne može dogoditi bez susreta s uskrslim Kristom. A gdje se mogu susresti s Kristom? Tamo gdje se u njegovo ime okupljaju vjernici da slave i pjevaju psalme njegovom Imenu. Apostol Pavao kaže kršćanima; Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu.

Biti složni znači biti u zajedništvu. A zajedništvo se ne može ostvariti bez prisutnosti Duha Svetoga, zato nam Bog daje svoj dah, svoga Duha. Taj Duh Sveti primili smo na krštenju i u nama je tada zapaljena iskra vatre koja još uvijek tinja. „U dubinama naše duše malo pomalo se pali plamen. On može biti posve slab, ali i dalje gori.» (Sv. Augustin) Ta vatra podržava našu vjeru i pročišćuje našu dušu, i svaki puta kada u ispovjedi zaprimamo oproštenje, pročišćujemo se i Duh Kristov u nama čini da možemo nastaviti svoj hod u vremenu ojačani darovima Duha. Samo Duh Kristov izgrađuje i pomiruje odnose među poretku Božjeg stvaranja.

Cilj našeg hodočasničkog puta kroz ovo vrijeme došašća jest da budno iščekujemo susret s uskrslim Kristom. Željno trebamo tražiti njega, čitavim svojim bićem, kao što on nas traži. Jer samo On donosi mir i radost srca. Bez njega naš život će i dalje ići krivudavim stazama i nećemo moći izaći iz kaosa ovoga svijeta. Zato širimo duhovne oaze povjerenja u jednostavnosti i poniznosti te molimo: „Gospodine upravi noge naše na put mira.“

vlč. Siniša Blatarić