„Padaj s neba, roso sveta, …“ pjevali smo jutros na zornici i zbilja, rosilo i jest. Mokri su pločnici, kolnici, trave i grane drveća. Rosa s neba, sitna kišica koja sve moči, obavila je svijet. No, kako kaže pjesma, ne vape „duše čiste, pravedne“ za takvom rosom. Ne, one traže spas i izbavljenje. Divno pjesma zaziva otvaranje zemljina krila da iz njega iziđe „svemu svijetu spas“. Nije ova pjesma tek pjesmuljak dopadljive melodije, ona je molitva utemeljena na vjekovnoj težnji vjernika davne prošlosti. Rosu s nebesa spominje prorok Izaija (Iz 45,8):
„Rosite, nebesa, odozgo,
i oblaci, daždite pravednošću.
Neka se rastvori zemlja
da procvjeta spasenje,
da proklija izbavljenje!“
U malo dana Došašća mi se prisjećamo brojnih vjekova iščekivanja Spasitelja. S nadom su Židovi čekali Mesiju, a onda …. ne prepoznaše „časa svoga pohođenja.“ (Lk 19,44) Na svega par mjesta spominju evanđelisti Isusov plač, Njegovu žalost. Jedno je takvo plač nad Jeruzalemom gdje Isus žali propast velebnog grada i suvremenike koji ne spoznaše čas Božjeg pohoda.

Što reći o nama koji smo čuli o Spasitelju? Slijepe moraju biti oči duha našega da ne vide milost koja se na nas izlila. Kakve li brane priječe tok voda pravednosti? Kako tvrda moraju biti naša srca da odbijaju žrtvu podnesenu za svoj spas!  Isusovi suvremenici mogli su izgovarati se neznanjem. Koji je naš izgovor? Što ćemo reći u svoju obranu kad nas pitaju zašto ne živimo po pravdi i istini, u dostojanstvu slobode djece Božje?  Što ćemo reći? …

Uteći nam se Božjem milosrđu. Treba nam rosa s nebesa da blago natapa i nezaustavljivo omekša sloj po sloj tvrde kore naših srdaca. Tražimo rosu s nebesa da otvori  ljusku tvrdog  srca te mu nabubri srž i potjera klicu novoga života. Padaj s neba, roso sveta.

BK