Još nema komentara

I NEDJELJA DOŠAŠĆA – A ( Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44)

Evo uskoro nam se približava kraj još jedne građanske godine. Kako se približuje taj kraj, tako mnogi se već pripremaju i planiraju kako će dočekati taj dan, gdje će provesti posljednje sate stare godine.

Ako se mnogi ljudi pripremaju za taj prolazan događaj koji će doći i proći i ostat će samo sjećanje i ništa više, zar se ne bi na sličan način, možda još intezivnije mi kršćani trebali pripremati za onaj dan u koji će nas pohoditi Mlado Sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj.

Mi se nalazimo na jednom novom početku liturgijske godine, gdje idemo u susret događaju koji se zbio daleko u prošlosti ali i događaju koji nas čeka u budućnosti. Taj početak u kojem se sada nalazimo nazivamo došašće ili advent. Sam naziv dolazi od latinske riječi Eventus, a u slobodnom prijevodu značilo bi napetost iščekivanja i dočekivanja.

Ta napetost iščekivanja i dočekivanja posljednjeg Dana, traje kroz čitavu ljudsku povijest i ne završava se nekim datumom ili krajem neke godine, ono se proteže kroz vrijeme; i čas kada će doći neće se bitno razlikovati od naših dana. Ili kako Isus svojim suvremenicima kaže; bit će kao u dane Noine, jeli su i pili, ženili se i udavali i ništa nisu slutili dok nije došao potop i sve odnio.

To iščekivanje započelo je još na početku Stvaranja. Biblijski pisac na prvim stranicama slikovito opisuje događanje tog početka, gdje kaže; Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom. Pustoš i praznina označuje beživotnost, a tama još više produbljuje taj osjećaj praznine.

To iskustvo pustoši i praznine nosi čovjek u sebi. O čemu se radi? Čovjek čezne za mjestom u kojem neće biti nasilja, ratova, bolesti, nepravde, gdje tama neće oduzeti noći svjetlo. Mjesto u kojem će pronaći, mir, ljubav, radost. I sve dok čovjek ne pronađe takvo mjesto, u sebi nosi prazninu, beživotnost. Može li nešto ispuniti tu prazninu? Može li netko ponuditi čovjeku izlazak iz tame beživotnosti? To može jedino Onaj koji je iz tame izveo svjetlost,  Onaj koji je izvor života, a to je Bog.

Ali On ne može to učiniti bez naše osobne suradnje, ako se mi opiremo Njegovoj ljubavi, Njegovoj svijetlosti. Ne može nas izvesti na danje svjetlo ako ne želimo promijenit svoj dosadašnji život. Ne možemo vidjeti kako sunce ujutro izlazi ako se ne probudimo na vrijeme, ustanemo i pođemo van pogledati taj veličanstveni izlazak.

Izlazak iz tame na danje svjetlo znači zaokrenuti svoj život u sasvim novom pravcu. Ako smo do sada svoj život provodili pogodujući vlastitim požudama, noćnim razvratnim zabavama, u svađi i ljubomori, u opijanju i bezrazložnom trošenju teško stečenog novca, po riječima Apostola; čas je da se trgnemo iz toga stanja sna, da odložimo ta djela tame i okrenemo se prema istinskom Svijetlu koje prosvjetljuje svakog čovjeka. To Svjetlo istinsko, jest Isus Krist koje je došlo na svijet, ali kako kaže evanđelist Ivan; to istinsko Svjetlo svijet ne upozna i zato još i danas čovjek traži neprestano izlazak iz tame svog grešnog života.

Mi ne trebamo strahovati da nećemo naći izlazak iz tame, jer Bog od samog početka pripravlja i pokazuje čovjeku put izlaska.

Bog Otac nam je po svom Sinu, Isusu Kristu pokazao taj put, koji je rekao; Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.

Apostol Pavao ohrabruje kršćane riječima; Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. (1Sol 5,4-5)

Mi se nalazimo pred uskrslim Kristom koji je svjetlo, koji u tami svijetli, ali tama ga ne obuze. Apostol Pavao koristi se slikom „poodmakle noći“, koja ocrtava zbiljnost sadašnjeg trenutka: nalazimo se pred Svitanjem, pred „novim danom“, pred onim koji je trajno nov. I stoga će na kraju Dana k njemu hodočastiti svi narodi.  Prorok Izaija govori o visokoj Gori Gospodnjoj, koja predstavlja Boga koji silazi k ljudima sa svojim kraljevstvom i tada će se između dvojice jedan uzeti a drugi ostaviti. Oni koji će se uzeti hodit će u svjetlosti Gospodnjoj, dok oni drugi koji će se ostaviti zauvijek će u tami nestati.

Tama i svjetlo u istoj su simboličkoj opreci kao život i smrt. Krist nas je došao izbaviti iz tame i sjene smrti. Došao je kako bi nas izveo iz naših lutanja, nemira i tjeskoba. On je i dalje po svom Svetom Duhu prisutan među nama. Predstavlja nam se kao onaj koji uvijek dolazi. On nas nekako neprestano svojim Dolaskom vuče naprijed k punini zajedništva sa sobom.

Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi:; govori nam evanđelje. Naša vjera u njegov dolazak upravo iziskuje novi izlazak iz svega što nas smješta u prezauzeto čekanje, zarobljeno ovim svijetom i vremenom. Zato došašće predstavlja neprestani hod u vremenu, gdje mi hodočastimo u susret onomu koji nas čeka na kraju Dana.

Započnimo taj hod izlaska danas i zamolimo Gospodina da pošalje svoju svjetlost i vjernost da nas po njima vodi i dovede na svoju svetu Goru.

vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar