„U naše se dane ljudski rod, uzbuđen i zadivljen zbog vlastitih pronalazaka i vlastite moći, ipak često tjeskobno pita o današnjem razvitku svijeta, o mjestu i zadaći čovjeka u čitavom svijetu, o smislu svojega individualnoga i kolektivnog napora te na karaju o posljednjoj svrsi stvari i ljudi.
Zato, Crkva je dužna da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svijetlu evanđelja tako da uzmogne odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjega i budućeg života te o njihovom međusobnom odnosu, i to na način kako odgovara svakom pojedinom naraštaju.“ (Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, II. Vat. Sabor)
U današnjem nam evanđelju Isus šalje preko svojih učenika, apostola poruku; da se ne smijemo dati zavesti ako čujemo da se vrijeme bliži kraju. Nemojmo tako lako nasjesti na poruke onih koji žele unijeti u ljudsko srce strah, nemir, tjeskobu.
Svi jako dobro poznajemo što se sve događalo u prošlosti i kroz što je sve ljudska zajednica prolazila. Znamo da su se mijenjala carstva i kraljevstva, izmjenjivale granice država, da su se događale prirodne katasrofe, nepogode, da su bjesnjeli ratovi i bune. Sve se to zbivalo u prošlosti ali ni danas nije drugačije; „još naime traju oštri politički, društveni, gospodarski, rasni i ideološki razdori, a nije odsutna ni opasnost posvemašnjega svezatornog rata.“ (GS)
Što više, sam Isus kaže da se sve to ima dogoditi, ali kršćanin koji ima povjerenje u Boga ne treba strahovati za svoju budućnost. Kršćani žive za budućnost mira a ne nespokoja. Sveti Pavao opominje one kršćane koji su se dali zavesti misleći da je ostalo vrlo malo vremena, pa izgleda besmisleno raditi. Takvima zapovijeda i zaklinje ih u Gospodinu Isusu Kristu neka s mirom rade i svoj kruh jedu.
Suočeni smo danas sa velikim strahom za budućnost našeg naroda. Nezaposlenost tjera mlade i cijele obitelji da traže mogućnost boljih uvjeta za život i zarade u nekim drugim zemljama. Želi se razoriti obiteljska zajednica, ona koja je nositeljica društvenih kreposti. Napadaju se kršćanske vrijednosti, posebice institucija braka, koji je od samog početka u Božjem naumu zajednica jednog muškarca i jedne žene. Suočeni smo s velikom mržnjom prema onima koji svjedoče i brane nauk Crkve.
No ni to nas ne smije iznenaditi, jer Isus kaže; Zadesit će vas to radi svjedočenja… Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni tu, za vjernika, Kristovog učenika nema obeshrabrenja jer Isus nas ohrabruje, da nijedan koji se oslanja na Boga neće propasti; svojom postojanošću će te se spasiti. Jedan nepoznati pisac iz drugog stoljeća piše: „Ne treba da se vaš duh uzbuđuje kad vidite nepravedne da su bogati a službenike Božje u tjeskobi. Imajmo vjere, braćo i sestre: borba u kojoj se nalazimo jest iskušenje samoga živoga Boga i borimo se u ovome životu da bismo bili okrunjeni u budućem. Nijedan od pravednika nije ubrao svoj plod prije no što je dozreo, već taj plod mora čekati. Kad bi Bog odmah pravednicima dao plaću, to bi onda bila trgovina, a ne naše služenje Bogu. Činilo bi nam se da smo pravedni, a zapravo ne bismo tražili Božju čast, nego svoj probitak. Zbog toga Božji sud uznemiruje duh koji nije pravedan i koji je pritisnut sponama.“
Ipak, Bog ne želi čovjeku nesreću niti da ga zlo snalazi, već On za ljudsku zajednicu ima naume mira a ne nesreće, Bog želi dati svoje milosrđe, budućnost i nadu. Papa Franjo ističe kako: „Crkva snažno osjeća hitnost naviještanja Božjeg milosrđa. Njezin je život vjerodostojan i uvjerljiv jedino kada uvjereno naviješta milosrđe. Ona zna da je njezin prvi zadatak, poglavito u vremenu punom velikih nadanja i snažnih proturječja, kao što je ovo naše, uvesti sve u veliko otajstvo Božjega milosrđa, razmatrajući Kristovo lice.“
Izgrađujmo zajedno budućnost mira. Upravo radost i mir srca znakovi su prisutnosti Božjeg milosrđa u svijetu.
„Ako su neki obuzeti nespokojem zbog budućnosti koji ih koči, ima širom svijeta i domišljatih mladih ljudi koji stvaraju. Ti se muškarci i žene, mladići i djevojke ne daju uvući u vrtlog mrzovolje. Oni znaju da nas Bog nije stvorio da budemo pasivni. Za njih život nije podložan hiru sudbine.
Oni su svjesni: čovjeka mogu obuzeti skepticizam ili razočaranje. Oni svom dušom nastoje pripraviti budućnost mira, a ne nevolje. I više no što su toga svjesni, oni svoj život čine svjetlom koje oko njih sjaji. Neki su nositelji mira i povjerenja na mjestima napetosti i sukoba. Oni ne sustaju ni kad kušnje i neuspjesi pritišću njihova ramena.“ (brat Roger)
Možda se za njih ne čuje niti ih se reklamira, ali to nas ne sprečava da budemo oni koji će poput lampiona širiti svijetom Kristovu ljubav. Isus nas ohrabruje riječima; ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.
Imajmo duboko povjerenje u te Njegove riječi. Pa i onda kada se u nam pojave sumnje. No, zbog njih ne treba brinuti. Prije svega želimo slušati što nam Krist šapuće u našim srcima: «Oklijevaš li? Duh Sveti prebiva zauvijek u tebi.“
Stoga radujmo se u Gospodinu jer je on ono sunce pravde koje će osvanuti i donijeti mir i radost srca, svakom onom koji se u Njega čvrsto oslanja.
vlč. Siniša Blatarić