U današnjem vremenu u kojem je čovjek neprestano izložen iz dana u dan raznim pritiscima da se prilagođava novonastalim situacijama, a mladi izloženi i opterećeni velikim očekivanjima za svoju budućnost.

Svatko na svoj način nastoji se opravdati pred drugim, dokazati svoju pravednost i veličinu, pa čak nastoji mijenjati i druge osobe, tradicije, kulturu po nekakvoj svojoj ideji.

Svatko od nas ovdje pred Gospodinom je isti, On ne gleda tko je tko. Bog ne gleda na čovjekovu vanjštinu, kao što to čovjek čini. Bog gleda što je u srcu čovjeka. Zato Gospodinu nije bitno toliki naš izvanjski izgled. Na koji način ću izgledati? Hoću li se svidjeti ovoj ili onoj osobi? Hoće li me drugi prihvatiti takvog kakav jesam ili trebam biti onakav kako to netko drugi očekuje? Svime time zapravo je čovjek opterećen, hoće li zadovoljiti prohtjeve današnjega svijeta.

Danas, osobito mladi, su izgubljeni, društvo im jednostavno uskraćuje njihovo djetinjstvo, želi ih se već od ranog djetinjstva učiniti odraslima, da razmišljaju, da se oblače i ponašaju kao odrasli. Kao da im nije dopušteno da se razvijaju po nekom prirodnom tijeku, svatko po svojoj naravi kakvu mu je Bog darovao.

Prihvatiti jedne druge onakvima kakvi jesmo, znači prije svega zavoljeti tu drugu osobu jer svaki čovjek ima potrebu biti ljubljen.

„Djeca već vrlo rano spoznaju što znači dobrota srca majke ili oca, sestre ili brata. Ona je jasna evanđeoska stvarnost. Djetetu je tako važno znati da je ljubljeno, to mu za čitav život daje mogućnost napredovati, razumjeti jednog dana da i nas Bog poziva ljubiti druge.“ A da bi to mogli potrebno je ići na Izvor dobrote, radosti i ljubavi.

Gdje se nalazi taj Izvor? Kako mogu doći na Izvor povjerenja?

Jednostavno prepustivši se Bogu, nalazimo put. Od pamtivijeka je mnoštvo vjernika znalo da u molitvi Bog donosi svjetlo, život iznutra. Već prije Kristova vremena, vjernik je molio: „Dušom svojom žudim tebe noću, Gospodine i duhom svojim u sebi te tražim“. Božje nam milosrđe nije nikad uskraćeno. Bog se od nas ne udaljuje, već smo mi nekad odsutni. No, i u onim trenucima kada nitko nije uz nas, da nas brani, kada nas svi napuste, Gospodin je taj koji nas ne napušta, kako svjedoči apostol Pavao.

Svaki čovjek ima potrebu za Bogom, njegovom milošću, oproštenjem. Bog uslišava molitvu i uzdiše onog koji mu povjerava svoje srce. Povjeriti čitavo naše biće Njemu da On započinje proces unutarnje promjene. Mi sami po sebi ne možemo promijeniti svijet, druge ljude, pa čak niti sebe same. Ta promjena mora započeti iznutra, u nama. Bog po svom Svetom Duhu izljeva svoju ljubav koja nas preobražava i tek tada mijenjajući sebe mijenjat ćemo i druge.

Združujući se u zajedništvu s Trojednim Bogom tek tada se pokreću stvari. „Žudnja za zajedništvom s Bogom položena je u ljudska srca od početka vremena. Otajstvo tog zajedništva doseže najintimnije, najdublje u čovjeku.“

Mi se ne trebamo opravdavati ili svidjeti nikome osim Bogu, koji nam je udahnuo svoj Duh, dah života.

Ostati pred Bogom u kontemplativnoj molitvi, u tišini i šutnji poniznog srca. U takvoj molitvi Svevišnji polaže svoj pogled u nas, podiže se koprena pred onim neizrecivim u vjeri, i ono što se riječima ne da izraziti vodi nas u klanjanje. Zato neopravdava čovjeka mnoštvo riječi već poniznost srca. Isus nam govori: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“

Pokušajmo već od danas vježbati taj ponizni stav te poput onog carinika iz današnjeg Evanđelja i ti reci: Bože, milostiv budi meni grešniku! I vidjet ćeš kako će zasjati radost na tvome licu i kako će drugi njome biti privučeni i promijenjeni. Ta malena iskra ljubavi u tebi otkrit će svu onu ljepotu stvaranja koja sja u svemiru.

Taj sjaj koji će zasjati u tvom srcu jest sjaj Božjeg milosrđa. Obasjan snagom Duha Svetog koji nam pomaže da širimo oko sebe to ozračje ljubavi Božje. Na današnji dan kada slavimo Svjetski dan misija, papa Franjo upućuje nam poruku:

„Kao što »nitko ne može reći: “Gospodin Isus” osim u Duhu Svetom« (1 Kor 12, 3), tako nijedan kršćanin neće moći dati puno i istinsko svjedočanstvo za Krista Gospodina bez nadahnuća i pomoći Duha. Stoga je svaki Kristov učenik misionar pozvan prepoznati temeljnu važnost djelovanja Duha, živjeti s njim u svakodnevnom životu i neprestano od njega primati snagu i nadahnuće. Štoviše, upravo kada se osjećamo umornima, nemotiviranima, izgubljenima, utecimo se u molitvi Duhu Svetome, koji – želim to još jednom istaknuti – ima temeljnu ulogu u misijskom životu, i dopustimo da nas on krijepi i jača, On koji je nepresušni božanski izvor nove energije i radosti dijeljenja Kristova života s drugima. »Primanje radosti Duha je milost. I to je jedina snaga koju možemo imati da naviještamo Evanđelje, da ispovijedamo vjeru u Gospodina«. Duh Sveti je, dakle, istinski protagonist poslanja: On daje pravu riječ u pravo vrijeme i na pravi način.“

Vlč. Siniša Blatarić