Prorok Habakuk, kojeg smo čuli u današnjem prvom čitanju, živeći oko 600. god pr. Kr. svjedoči o zbivanjima koja su zadesila u ono vrijeme mnoge narode, pa tako i Izraelski narod. Njegove riječi mogle bi se bez problema prenijeti i u današnje vrijeme. On govori o nasilju, nepravdi, pljački, ratu, ugnjetavanju pravednika, svađi i kako posvuda bijesni razmirica. Toliko je bio ožalošćen svime time da je zavapio i pitao Boga; Dokle će čovjek zapomagati i trpjeti a da ti ne čuješ?
Niti u jednom povijesnom vremenu život nije bio lagan za čovjeka, koliko god se nama to činilo da je možda prije bilo bolje nego što je sada.
Često se pitam; imali smisla jadikovati, plakati, tužiti se, govoriti kako ništa ne valja i da sve ide u propast, a sam ništa ne činim već promatram i čekam hoće li netko drugi nešto učiniti?
Danas postoje dvije krajnosti kod čovjeka; prva je da čovjek misli kako može svojim vlastitim snagama i dostignućima sve sam učiniti i pritom odbacuje Boga iz svog života. Druga je da čovjek pada u neko beznađe i u svemu vidi zlo i ne trudi se ništa učiniti, već čeka da netko drugi umjesto njega pokrene stvari na bolje.
Meni kao kršćaninu povjerena mi je dužnost da širim nadu i radost Evanđelja života, a ne da iskušavam Božju dobrotu i ljubav tražeći da On umjesto mene učini neko čudo ili optužujući ga da ništa ne čini da mi bude bolje.
Naš Stvoritelj Otac nebeski ne želi bez nas ništa učiniti, kao što ne može učiniti za nas ništa ako nemamo vjere u Njega da može neku lošu situaciju preokrenuti u dobro. Njemu je potrebna naša suradnja jer nam je povjerio da zajedno sa Njime sustvarmo Njegovo stvarateljsko djelo. Smisao našeg postojanja bio bi besmislen kada bi Bog sve činio umjesto nas ili kako neki misle da je Bog stvorio svijet i onda se povukao i pustio da se sve razvije samo od sebe.
Naprotiv Bog želi i traži od tebe da umnožiš ono što ti je darovano i učiniš iz ljubavi svoje dužnosti. Kao što roditelji očekuju od svoje djece da učine ono što su dužni učiniti. Tako i nas Isus potiče da učinimo barem ono malo što Bog traži od nas. Ako postanemo svjesni kako smo bez Božjega Duha samo prah i prašina i da bez Njegove ljubavi ništa ne bi imali, jer sve dolazi po Njemu i Njemu se sve ponovno vrača. Tada je besmisleno prepustiti svoj život u ruke nekome drugome ili pouzdati se samo u svoje vlastite snage.
Sveti Pavao kršćanima je govorio da Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.
Duh straha dolazi ne od čovjeka već od Zloga, đavla koji sije strah u nas kako bi upravo posijao u naša srca nepovjerenje u Božju snagu, njegovu dobrotu i ljubav u njegovo milosrđe. U tom smislu možemo se uvijek uteći onom koji nam govori „Tko je kao Bog“. Arkanđeo Mihael nam pomaže u toj našoj unutarnjoj borbi sa tminama zlih duhova i samog Neprijatelja čovjeka đavla. Zato snaga, ljubav i razboritost dolaze nam od Boga. Znajući to, možemo se odvažiti da učinimo velike stvari, za sebe, svoj život za društvo..
Tako je malo potrebno da učinimo velike stvari, a to malo što nam je potrebno jest vjera. Budimo toliko ponizni i priznajmo svoju malenost i neznatnost, ako je to mogla izreči Djevica Marija koja je za sebe rekla da je neznatna službenica, tada mogu i ja to reći i zamoliti Isusa, kao što su njegovi učenici: Umnoži nam vjeru Gospodine!
Bog je proroku Habkuku na njegovu molitvu odgovorio riječima da bude strpljiv jer će uistinu doći dan kada će propasti ona duša koja čini nepravdu, a pravednik će živjeti od svoje vjere.
- godina kasnije Isus potvrđuje te proročke riječi i na zamolbu svojih učenika odgovara: Kad bi vaša vjera bila samo kao zrno gorušičino; činili bi čuda i veća nego što ste vidjeli.
Čovjekova snaga nije u tome koliko je fizički jak ili koliko posjeduje materijalnih dobara već snaga leži u vjeri po kojoj čini čuda. Vjera nije ishod našeg napora, nego milosni dar Božji koji smo primili po krštenju. Bog je taj koji nam dan za danom daje napredovati od naših oklijevanja prema povjerenju u Njega. Jedan redovnik, imenom brat Roger napisao je ove riječi:
„Otajstvo Vjere čovjek počinje naslućivati srcem, svojom dubinom. Spoznaje slijede. Nije sve dano odjednom. Unutarnji se život razvija korak po korak. Danas, više nego prije, u vjeru prodiremo postupno. U dubini čovjeka postoji čežnja za jednom prisutnošću, tiha želja za zajedništvom. Ne zaboravimo nikada da je već ta jednostavna želja za Bogom početak vjere.“
Svi smo mi samo sluge beskorisne, jer učinismo što smo bili dužni učiniti. Taj ponizan stav otvara čovjeku put uzajamnog zajedništva gdje više ne prevladava stav nadmoćnosti nad drugim već se ističe u riječima: “Učinit ću ono što sam u mogućnosti te imam duboko povjerenje u Božju ljubav da će mi On udijeliti snage, ljubavi i mudrosti da činim male stvari za Njega a velike za ljudsku zajednicu.“
vlč. Siniša Blatarić