Ne znam jeste li ikad pokušali odgovoriti na pitanje; od kuda sam ja potekao? Jesu li mi moji zemaljski roditelji darovali život i jesu li baš mene željeli? Jesam li ja odabrao svoje roditelje i mjesto gdje ću se roditi? Koji je smisao mog postojanja? Kamo to ja idem nakon što mi završi ovozemaljski život? Ili ću samo iščeznuti kao da nisam nikad niti postojao? Ili možda ipak postoji nešto nakon smrti?

Nitko mi ne može sa sigurnošću reći što je to život, kako nastaje i da li on prestaje nakon moje smrti?

Toliki znanstvenici na svim područjima znanosti pokušavaju otkriti gdje je izvor života. Mi samo imamo uvid u to kako se razvija život, od čega je sastavljen, otkrivamo određene zakonitosti prirode, svemira. No nitko još sa sigurnošću, znanstveno nije dokazao da postoji život nakon smrti, postoje samo teorije i pretpostavke.

Možda ćete se pitati zašto onda Crkva naučava život poslije smrti, govori o raju, čistilištu, paklu?

Dok znanost polazi od opipljivog i onog što može eksperimentalno dokazati, teologija kao znanost koja govorio o Bogu, polazi od Objave, Božje riječi, od onog što nadilazi tvarni svijet, ono što je ljudskim očima nevidljivo. Jer kako kaže Sveti Pavao; On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljeva i Gospodar Gospodara, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svijetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može.

No ipak taj Nevidljivi, Nedostupan, Svemogući, Veliki Kreator odlučio se očitovati čovjeku po utjelovljenju u Sinu, Isusu Kristu, rođenom od Djevice Marije postavši čovjekom.

On koji je Svemogući zašto je postao i rodio se kao čovjek? Posve se lišio bogatstva da bi živio siromašno. Mogao je izabrati da se rodi u nekoj bogatoj obitelji ili kraljevskoj palači. Zašto je htio podnijeti izrugivanja, mučenja i na kraju bez ikakve obrane dragovoljno se predao u smrt razapinjanjem na križu? No ono što najviše začuđuje što nije nikoga optužio, osudio već je oprostio svima onima koji su mu nanijeli uvredu i usmrtili.

Ono malo što nam je povjereno, a to je život, darovano nam je iz neizmjerne Ljubavi. Iz tog oceana Ljubavi isplivala je naša duhovna duša da bi otkrivala svu ljepotu svog Stvoritelja i zasjala poput sunca Njegovim svijetlom. Svi naši izvori, život, postojanje, sloboda, radost, mir, ljubav su u Bogu.

Ali pošto je čovjek zloupotrijebio svoju slobodu i odijelio se od svog Izvora bio je istjeran iz prvobitnog raja kako bi se naučio reći ne svemu što đavao nudi, porocima, ovisnostima, da bi ponovno zadobio ono što je slobodno, neuništivo i vječno.

Svoju neizmjernu Ljubav, Bog Otac upotrijebio je da čovjeka izbavi iz vlasti tame grijeha, od smrtnosti i uvede ga spasenjski zahvatom Krista u vječni neprolazni život.

Po Isus Kristu mi imamo neprestano otvoreni put prema Bogu Ocu, da mu se približimo posve blizu. Ipak zašto nam se ponekad čini da između nas i Boga se prostire golema provalija i kao da ju ne možemo prijeći?

Taj osjećaj odijeljenosti događa se zbog toga jer smo se otuđili od Božje ljubavi od njegove dobrote. Kako se otuđujemo od Božje ljubavi, tako se otuđujemo i jedni od drugih te čovjek čovjeku postaje ili Nebo ili pakao.

„Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv Njega, protiv svoga bližnjega ili protiv nas samih.

Naš Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od Njega. To upravo jest stanje konačnog samo-isključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje Crkva označuje riječju „pakao“.

Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.“ (KKC)

„Uvečer našeg života, bit ćemo suđeni prema ljubavi“, kaže Sv. Ivan od Križa. Sjena smrti pada na svako stvorenje. Mi smo tek samo hodočasnici ovdje na zemlji, ovozemaljski život je prolazan, no nitko ne zna što ga očekuje iza ovozemaljskog života?

Ipak nismo bez nade. „Evanđelje u sebi nosi tako lijepu nadu da u njoj možemo naći radost duše. To je nada kao proboj svjetla koji se otvara u našoj dubini. Bez nje se može izgubiti životni tijek. Gdje je izvor toj nadi? U Bogu koji jednostavno ljubi i koji nas neumorno traži.“

Po Isus Kristu, Bog je potražio svoju ljubljenu djecu. On koji je živio životom čovjeka i umro kao čovjek, iskusio smrt, provaliju koja dijeli čovjeka od Boga. Tu istu provaliju On je prešao, uskrsnuvši na novi život, da bi svatko tko umre ovom zemaljskom životu po Kristu zadobio novi vječan život. I zato Isus za sebe kaže da je on; „Put i Istina i Život“.

Da bi mogli prijeći tu golemu provaliju koja zjapi između nas i Boga Oca, valja nam živjeti po riječima Sv. Pavla; pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću.

Ako se i dogodi da čovjek izgubi povjerenje u Vječnu Ljubav, Bog ostaje i dalje vjeran. Ne želeći da se nitko od nas  ne nađe u stanju pakla. Stanje potpune lišenosti ljubavi Božje u kojem život gubi svaki smisao.

No onaj čovjek koji postane svjestan svojih lutanja, padova i grijeha, i prože ga osjećaj krivnje, kajanja, boli te gorko zaplače to je sličan osjećaj kao u čistilištu. Gospodin nas pun ljubavi, pogleda, a mi osjećamo gorući stid i gorko kajanje zbog svojih zala i svojeg ponašanja jer smo povrijedili Ljubav koja je prema nama uvijek bila vjerna. Takav čovjek ponovno se vrača svom Izvoru od kuda je i potekao.

Budimo jedni drugima Nebo, budimo nosioci nade za one koji žive odijeljeni od ljubavi Božje. I sami stvarajmo već sada duhovnu oazu u mjestu kojem živimo, stvarajući ozračje prihvaćenosti, pomirenja i ljubavi.

Ljubeći u povjerenju, dospijevamo usrećiti svoje bližnje i ostajemo u zajedništvu s onima koji su otišli prije nas i čekaju nas u Božjoj vječnosti.

vlč. Siniša Blatarić