Još nema komentara

HOMILIJA XXV NKG – C ( Am 8,4-7; Ps 113,1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16, 1-13)

Svima nam je poznata ona krilatica „snađi se druže“, koju su mnogi koristili za ostvarivanje svojih životnih ambicija. Čini se kao da je danas čovjek prisiljen izabrati dvoje; ili će podleći svjetovnom trendu u kojem samo jaki preživljavaju, a slabi i siromašni osuđeni su na nedostojanstven život; ili će podleći da poslušno i šutljivo sluša i radi, samo da sačuva svoj posao.

Dragi mladi, sestre i braćo u Kristu Isusu, danas se toliko govori o slobodi, pravima čovjeka, toleranciji, snošljivosti ali tako malo se može čuti o poštivanju ljudskog dostojanstva, o temeljnim moralnim vrednotama, o pravednom upravljanju i raspodjeljivanju materijalnih dobara, o solidarnosti, povjerenju i pomirenju. Sve ovo što sam nabrojio, sve te vrijednosti nisu novoga vijeka ili da bi svoje početke imale u 19. ili 20. st., već svoje korijene imaju u počecima kršćanstva. No izvor svih tih vrednota ne nalazi se na nekom napisanom povijesnom fragmentu, papiru ili kamenoj ploči, već u samom Bogu.

Možda neki pitaju od kuda Crkva znade da je izvor svega dobra i svih moralnih vrijednosti sam Bog? Neki to osporavaju i žele prikazati da je čovjek tvorac svih vrednota.

„I ako sve stvorene stvari i sama društva imaju vlastite zakone i vrijednosti ali sve svjetovne stvari i stvari vjere imaju svoj izvor u istome Bogu. Kad se naime poremeti red vrijednosti i pomiješa zlo s dobrim, pojedinci i skupine imaju na umu samo ono što je njihovo, a ne i ono što pripada drugima.“ Ljudski zakoni i propisi u sebi bi trebali biti takvi da donose cijelom društvu dobro, a ne da se zloupotrebljavaju i na korist su samo onima koji svoje bogatstvo stječu na račun siromaha.

No, kako kaže Sveto pismo; Bog ne zaboravlja ubogog i siromaha već ga iz prašine podiže da bi ga postavio s onima koji upravljaju narodom.

Svatko od nas ima izbor; komu ću ja svoj život povjeriti? Hoću li svoj život povjeriti svjetovnom bogatstvu, svoju sigurnost potražiti u materijalnim i prolaznim stvarima ili ću svoj život povjeriti jedinom posredniku između Boga i ljudi, Kristu Isusu, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.

Isus je kao čovjek u svemu htio dijeliti život i sudbinu svakog čovjeka. Dragovoljno se podložio zakonima svoje domovine. Htio je živjeti siromašno, životom radnika svojeg vremena i svojega kraja. Promatrajući u ono vrijeme upravitelje kako upravljaju gospodarstvom, imanjem koje im je bilo povjereno; upozorio je svoje učenike da pripaze na koji način i kako će upravljati onime što im On povjerava. Skreće njihovu pažnju upravo prispodobom o neodgovornom upravitelju. Iz Isusove prispodobe se dade zaključiti kako se samo vjernošću i povjerenjem stječe nepropadljivo blago. To nepropadljivo blago nije nešto što se dade izmjeriti, izvagati ili unovčiti, ono se nalazi u srcu čovjeka.

Poštenje, pravednost, solidarnost, ljubav dobrota, požrtvovnost sve te vrijednosti dolaze iz nutrine čovjeka ali svoj izvor imaju u Bogu.

Također sve ono što je Bog stvorio, čovjek prima od Boga te stvari gleda i poštuje kao da izlaze iz Božje ruke.

Bog Otac svakome od nas povjerava da upravljamo nečime u svome životu. On ima povjerenje u nas da ćemo se u svemu odgovorno ponašati i izvršiti svoju zadaću.

Djeci i mladima povjerava najprije ono najmanje, da pomažu svojim roditeljima, starijim nemoćnim osobama, da izvršavaju svoje školske obaveze a kada se pokažu u svemu tome vjerni, pa kad odrastu povjerava im još veću zadaću, da kao kršćani, Kristovi učenici svjedoče svoju vjeru gdje god se bili zatekli i koje god zanimanje ili poslanje odabrali.

Na neki način Bog Otac poput roditelja nas provjerava na koji način ćemo se odnositi prema svjetovnim stvarima. Kako se odnosimo prema novcu, koliko poštujemo dogovoreno obećanje, koliko trošim svoje vrijeme na učenje, molitvu, pomaganje drugima, a koliko vremena provodim sjedeći za televizijom, internetom ili mobitelom? Jesam li ja u svemu tome vjeran i odgovoran? Isus kaže: Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatsvu, tj. svjetovnim stvarima, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Ako dakle se neodgovorno odnosimo prema svakodnevnim našim poslovima, kako možemo očekivati da bude nam povjereno nešto veće od toga?

Ili ako nismo vjerni nasljedovatelji Isusa Krista i svoju vjeru svodimo samo na prigodne odlaske nedjeljom ili svetkovinom u crkvu, a kod kuće, u školi, na radnom mjestu, u društvu s prijateljima ponašam se ne u skladu s onim u što vjerujem, kako mogu onda očekivati da će ljudi oko mene i društvo u kojem živim biti pravedno, solidarno, pomirljivo?

Ako želimo da nam djeca, mladi imaju bolju budućnost, ako želimo da oni koji upravljaju narodom, materijalnim dobrima budu odgovorni, pravedni i vjerni svome poslanju, Sv. Pavao nam preporučuje da prikazujemo prošnje, molitve, zahvalnice za sve ljude, za državnike, za sve one koji su na vlasti, kako bi svi imali miran i spokojan život. Jer to je ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.

Krist nam je objavio da punina Zakona jest ljubav, ona je osnovni zakon ljudskog savršenstva. Spasenje je spoznaja istine, ali ta spoznaja pretpostavlja založenost svega života za Isusa Krista. On nas otvoreno poziva da budemo snalažljivi u svom poslanju ali da uvijek ostanemo vjerni jedinom Gospodaru, Bogu Ocu koji po Duhu Svetom upravlja ljudskom zajednicom.

Isus donosi načelo pravednog upravljanja u riječima; da ne možemo služiti dvojici gospodara. Ili ću jednog mrziti a drugog ljubiti, ili ću uz jednog prianjati, a drugog prezirati. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu.

Ako smo po Božjoj milosti stekli veliko bogatstvo, ono prije svega treba da služi siromasima, na taj način stječemo prave prijatelje. A ako ga koristimo samo za sebe, da samo ja ili moja uža obitelj u njemu uživa, dok bližnji pored mene živi u bijedi i siromaštvu, to govori o meni kao osobi komu služim; Bogu ili bogatstvu?

„Čovjek više vrijedi po onome što on jest negoli po onome što ima.“

„Kristova Crkva razglašuje riječi Apostola:„Nemojte se suobličavati ovomu svijetu.“ tj. onom duhu taštine i zlobe koji ljudsku djelatnost, određenu da služi Bogu i čovjeku, preokreće u sredstvo grijeha, te neprestano opominje da se svi ljudski talenti podvostruče na službu Bogu i na dobrobit ljudi i na kraju sve preporučuje ljubavi sviju.“ Jer pored odgovornog i vjernog čovjeka i svi drugi se osjećaju sretno i zadovoljno. Zato nastojimo biti pravedni upravitelji povjerenog nam života, koji nam je darovao Stvoritelj, Izvor svega dobra. A budući da smo mi tako maleni, Bog se naginje k nama, brine se i za naše sitnice i daje nam priliku da mu dokažemo svoju ljubav.

Stoga budimo vjerni u malim djelima i u savjesnom izvršavanju malih stvari, propisa, to će nas približiti svetosti i učiniti sličnijima Kristu.

vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar