Kada nekoj osobi prigodom imendana, rođendana ili vjenčanja izražavamo želje tada najčešće poželimo tjelesno zdravlje toj osobi. Ne postoji čovjek koji se barem jednom u životu nije suočio sa nekom bolešću. I ono što tada čini jest da odlazi k liječniku kako bi mu on pomogao da ozdravi.

Tjelesna bolest fizičke ili psihičke naravi je poremećaj koji se javlja u našem organizmu zbog razno raznih okolnosti i uzroka koje su dovele do toga da se čovjek razboli, jer čovjekov organizam ima svoja ograničenja, stanice funkcioniraju u savršenom redu sve dok se nešto ne poremeti. Kao što promet na cesti teče sve dok se ne dogodi neka nesreća ili popravak na cesti.

Ali čovjek nije samo fizičko, biološko biće, on je istodobno i duhovno, živa duhovna duša. I sami imamo iskustvo da na čovjekovo raspoloženje, zdravlje utječu vanjski faktori, poput promjene vremena, prehrane, međusobnih suodnosa i sve to poput neke memorije na disku pohranjuje se u našem najdubljem skrivenom biću. Biblija nas izvještava da na početku stvaranja sve što je Bog stvorio bilo je dobro a samog čovjeka stvara na svoju sliku kako bi bio najintimnije sjedinjen sa svojim Stvoriteljem, Bogom Ocem koji mu je udahnuo duhovnu dušu.

No ipak, Bog Otac u svome planu stvaranja nije htio da čovjek bude biće bez slobode jer ga je stvorio iz ljubavi, a ljubav je potpuno darivanje samoga sebe za drugoga. Tako čovjekov život postaje ljubavni odnos prema svome Stvoritelju. Ali u jednom trenutku čovjek je počeo više ljubiti stvorenje i svoju pažnju, naklonost iskazivati prirodnim silama i stvarima, od njih je počeo praviti idole i tako se je postepeno odvajao od prvobitne ljubavi dok se nije potpuno odvojio od Stvoritelja te je i sam htio postati poput Boga.

Doduše čovjek se dao zavesti od Zloga koji mu je prikazivao da sva bogatstva i ljepota ovoga svijeta pripadaju samo njemu i da treba u tome uživati, da sam može upravljati svojim životom, činiti čudesne stvari koje će mu olakšati život.

Zbog slobode koju nam je Bog Otac dao, nije htio da činimo nešto protiv svoje volje, razuma, ali zbog ljubavi neizmjerne prema nama brine se i stalo mu je do sreće svoje djece i ne želi da itko od nas upropasti svoj život, već neprestano kroz povijest želio je čovjeka vratiti i izbaviti iz ropstva u koje je bio odveden, kao što je spašavao Izraelski narod kojeg je izabrao između svih naroda da on predvodi sve druge narode ponovno jedinom i istinitom Stvoritelju, Bogu Ocu.

No pošto Izraelski narod nije htio slušati glas proroka preko kojih je Bog progovarao Izraelu, zato su brzo odlutali s puta koji im je Bog odredio. Ipak Bog odlučuje spasiti ne samo Izraelski narod (svoje prvo dijete) već i sve narode svijeta, svakog čovjeka i zato, kako kaže Sv. Pavao; Isus Krist, Sin Božji, dođe na svijet spasiti grešnike.

I tu se događa vrhunac Božje Ljubavi, ona se iskazuje na drvetu križa, u praštanju i pomirenju. Sam Isus je to svojim životom nama svima pružio primjer, da oni koji će povjerovati u Njegovo milosrđe bit će pomilovani, oslobođeni i spašeni od svojih bezakonja te će zadobiti vječni život.

Zar nema veće radosti od one kada bolesnik ozdravi od svoje bolesti? Kada je Isus liječio bolesne nije im samo udijelio tjelesno ozdravljenje, već ponajprije ono duhovno. Ponovno im je vraćao dostojanstvo, izgubljenu ljubav i pomirenje s Bogom i sa drugim ljudima. Ali do potpunog ozdravljenja neke osobe moglo je samo doći zbog prethodne vjere da Isus može to učiniti.

Ništa se nije promijenilo s čovjekovom naravi, od Isusovog vremena do naših dana. I danas, ja sam potreban izlječenja od svoje bolesti, bolesti grijeha koja razdire moju dušu, unosi nemir, nepovjerenje, mržnju, zavist, ljubomoru, pohlepu, udaljuje me od mojih bližnjih, roditelja, sestre i braće, prijatelja, obitelji.

I danas Isus korača ovom zemljom, dolazi u susret k meni, no ovaj put to čini preko drugih ljudi, preko sakramenata po Duhu Svetom. Želi da imam povjerenje u Njega da može izliječiti svaku bolest moje duše i izbaviti me iz svake moje nevolje. No potrebno je da ja u to povjerujem i iskrenoga srca riječima zavapim: Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni.

Praštanje i pomirenje donosi radost i mir. Zato je potrebno da stvaramo ozračje ljubavi, praštanja i pomirenja. Meni, tebi, Isus povjerava zadatak da pronađeš izgubljenog, onog koji se udaljio od Božje ljubavi i da ga vratiš natrag u Očev dom. Koliko je samo danas slomljenih srdaca, mladih koji su u potrazi za smislom života, onih koji su bili povrijeđeni od drugih, koji su nailazili na nerazumijevanja, koji su se možda razočarali u nekog svećenika, razočarani zbog nepovjerenja i neiskrenosti. Isus nas šalje upravo takvima, pa čak i da za svog života samo jednu dušu spasimo, kaže Isus; Bog Otac,  više će se radovati zbog tog jednog obraćenog grešnika, nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje.

Stoga, kada među ljudima nastojimo živjeti po Kristu, molimo da možemo oprostiti i uvijek iznova praštati. U tome se nalazi vrhunac ljubavi.

vlč. Siniša Blatarić