Koliko god nam se to činilo nezamislivim, mi nikad ne prestajemo biti djeca u sebi, uvijek nosimo nešto djetinje ali s vremenom kako odrastajemo i ulazimo u svijet odraslih, istodobno potiskujemo u sebi ono djetinje, krotko i ponizno a sve više ističemo ili težimo za slavom, čašću, moću, želimo da budemo vidljivi na pozornici svijeta.

     Sine moj, budi krotak u poslu svojem i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli; kaže izreka mudraca u knjizi Sirahovoj. Ako čovjek srcem razborito razmisli o toj mudroj izreci, lako može doći do zaključka; kako ona osoba koja postupa vrlo blago, popustljivo, stidljivo, a upravo to znači riječ krotkost, može biti popularnija i ljudi će je više voljeti nego onu osobu koja će se isticati i hvaliti što je nekome nešto darovala ili učinila?

No, upravo nenametljivost, krotkost i poniznost prema bližnjemu, stepenice su po kojima čovjek se uspinje do stupnja svog savršenstva i približavanja Bogu.

Tim stepenicama kroz čitav svoj zemaljski život uspinjao se i sam Isus, koji je rekao svojim učenicima; Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Isus svoje učenike odgaja i poučava tako što im daje primjer vlastitog života, ali da bi im još više približio ono što je važno i bitno u životu, čini to na nenametljiv način. Jednostavno pristupa čovjeku i počinje mu pričati životnu priču. I svaka njegova priča otkriva dvije životne mudrosti. Otkriva pravo lice kakav sam ja i otkriva kakav bi trebao biti da budem sretan, da nosim u sebi radost i mir i da me drugi poštuju i vole.

Jednu takvu priču danas nam donosi evanđelist Luka. Opisuje kako Isus promatrajući, uzvanike, goste koji su dolazili na ručak jednom uglednom židovu, farizeju, biraju prva mjesta uz glavni stol jer tamo će biti poslužena najukusnija jela i najbolja pića.

Upravo tim uzvanicima Isus počinje pričati životnu priču. Ono što je Isus poručio tom pričom uzvanicima, ono što je poručio uglednom židovu to isto i danas svima nama poručuje. Da poniznost i krotkost čovjeka uzvisuje i oslobađa od njegove taštine i oholosti, dok težnja za čašću, slavom, moću čini ga oholim i umanjuje njegove ljudske vrijednosti.

Mnogo je ljudi uznositih i taštih, ali poniznima Bog otkriva svoje tajne. Bog ispunjava milošću onoga koji se ponizuje. Tu se pokazuje istinitost one mudračeve izreke koju i sam Isus na svom vlastitom primjeru života potvrđuje. A potvrdio ju je tako što za svog života nije nikome ništa nametao. Jednostavno je išao prema svim ljudima kako bi im rekao da je Bog blizu. Ukazivao je povjerenje onima koje je društvo odbacilo, ponovno im je vračao dostojanstvo, a sam je pristao biti prezren i izopćen, kako se ne bi zanijekala Božja ljubav prema siromašnima te izopćenima.

Što toliko čini Isusa vjerodostojnim? Zašto ga je tijekom dvije tisuće godina toliko ljudi slijedilo? Nije li to zbog njegove poniznosti i krotkosti? I sam pisac poslanice Hebrejima ističe kako nismo pristupili niti povjerovali nekoj opipljivoj i prolaznoj ljudskoj ili prirodnoj tvorevini, već smo povjerovali Bogu živome, Isusu Kristu, posredniku novoga Saveza i pristupili nebrojnim tisućama anđela, svečanom skupu Crkvi koja je zapisana na nebu sa mnogobrojnim svecima.

I danas mi možemo po snazi Duha Svetoga, Krista susresti čitajući u Evanđeljima priču o njegovom životu. Možemo ga susresti u zajedništvu onih koji vjeruju u njega, kada su naše župne zajednice otvorene prema drugima. Susrećemo ga i u najsiromašnijima, bolesnima kojima je Isus iskazivao posebnu ljubav, ali možemo ga susresti kada gledamo na svjedoke koji se oslanjaju na njega.

Životnu snagu, novi polet, inspiraciju, smisao života upravo daje nepokolebljivo povjerenje u Boga, onakvo povjerenje kavo je imala i Isusova majka, Djevica Marija, koja i u najtežim kušnjama života nije izgubila to povjerenje u Božje obećanje da će njezin Sin biti postavljen na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan, kako bi se razotkrile namisli mnogih srdaca. Ona je povjerovala jer je znala da Onaj koji je moćan može učiniti velike stvari u njoj i po njoj.

Vjerovati u Boga, znači imati povjerenje u Njegovu ljubav, a povjerenje u Boga oslobađa kreativne snage. U nama rađa novi pogled na druge, na svijet i na budućnost.

Isus nas potiče da i međusobno gradimo mostove pomirenja i povjerenja, u svojim obiteljima, na radnim mjestima, u mjestu kojem živimo, da ne budem nametljiv, uznosit, biti uzrokom nemira i razdjeljenja, već ponajprije da budem taj koji će isticati svoju krotkost i poniznost vlastitim životom budeći nadu u ljepotu života i kod drugih ljudi.  Zato budimo zahvalni toj neizmjernoj ljepoti koja nas okružuje i daru života, zahvalni Bogu ocu, branitelju siromašnih i usamljenih koji se brine za one koji su ponizna i krotka srca, stoga zajedno slavimo Ime Gospodnje, njemu pjevajmo i kličimo od radosti