Još nema komentara

HOMILIJA XXI – NKG ( C ) ( Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30)

Svake godine kada ljeto mine, vrućine utihnu a sunce svoj hod po nebu skrati, znak je da dolazi razdoblje kada čovjek započinje sa berbom plodova koje je tijekom godine sijao i uzgajao. Tada se otvaraju vrata spremišta, podruma gdje se uskladištavaju ti plodovi.

Ali otvaraju se i jedna druga vrata a to su životna vrata škole za svakoga od nas, a posebice za one koji će prvi puta zakoračiti u dvorišta škola ili fakulteta i sjesti za klupu nasuprot svog odgojitelja u osobi učitelja ili profesora.

Život čovjeka na ovom svijetu sačinjen je od nekoliko životnih razdoblja kroz koja mora proći da bi došao do svog cilja.

Svatko od nas prošao je kroz razdoblje djetinjstva u kojem smo poput spužve upijali sve ono što su nas roditelji ili djedovi i bake poučavali. Prolazili smo kroz odgoj koji ponekad nam se i nije svidio, kao što i sam pisac poslanice Hebrejima svjedoči; Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti.

Na sličan način poput roditelja i naš Bog Otac odgaja stegom ljubavi svakog čovjeka. Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku darovao mu je slobodu izbora i pružio mu mogućnost da se razvija i sudjeluje u dovršavanju Božjeg stvaranja. Ali niti u jednom trenutku Bog čovjeka ne napušta ili ostavlja bez pomoći. Štoviše, Bog je kroz povijest pripravljao put čovjeku i postavio mu znak po kojem može doći do spoznaje Njega, spoznaje svog smisla života, pa time i do konačnog cilja.

To nam potvrđuju i riječi proroka Izaije, preko kojeg Bog progovara; Ja dobro poznajem njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doči i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k mnogim narodima…

Taj znak kojeg je sam Bog Otac postavio svim narodima svijeta jest njegov Sin, Isus Krist. On koji je začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije, koji je bio mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, ali pobijedio je smrt uskrsnuvši na novi život u koji smo i svi mi uvučeni po krštenju. To je zapisano u povijesti ali ono svoj odjek i ostvarenje ima i u našem vremenu.

Mi koji smo ovdje u crkvi možda donekle i možemo spoznati da je Krist taj put i znak po kojem čovjek dolazi Bogu Ocu. No što je sa onima koji ne dolaze u crkvu, sa onima koji su izgubili vjeru, sa onima koji još traže put do Boga?

U današnjem evanđelju, Luka nas izvještava kako je Isus prolazio po mnogim selima i gradovima i poučavao ljude sa kojima se susretao. Vjerojatno im je govorio na koji način i kojim putem treba ići da se postigne vječno spasenje. Među tim ljudima nije bilo samo Židova, već su tu bili prisutni iz drugih okolnih naroda koji su se kao trgovci zatekli na tom mjestu gdje je Isus prolazio. Stoga Luka donosi priču o jednom čovjeku koji je slušao Isusa i postavlja mu pitanje; Gospodine, jeli malo onih koji se spasavaju?

Kada bi nas, netko danas kad izađemo iz crkve, neki prolaznik na putu zaustavio i postavio to isto pitanje, što bi mu ti kao vjernik, kršćanin odgovorio?

Kao ljudi uvijek pokušavamo razmišljati razumski i zaključivati logički, no kada je riječ o osobi, čovjeku koji je istodobno tijelo i duh i duhovna duša, tada ne može razmišljati i zaključivati po ljudskim mjerilima ili svjetovnim kategorijama. Već je potrebno da u nama proradi duh koji proniče dubine Božjega otajstva.

Ako samo svoj život svedemo da idemo za onim što nam je ugodno, oku primamljivo, tijelu poželjno tada prolazimo kroz široka vrata svog života koje na kraju vode u provaliju, u propast. No ako poslušamo što nam Isus poručuje; Borite se da uđete kroz uska vrata, jer mnogi će kažem vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Ta uska vrata kroz koja valja proći jest sam Krist. I zato kaže Isus da samo oni koji će se boriti da idu putem kojim je on išao, doći će do cilja i zadobiti nagradu vječnog spasenja od vječne smrti.

Svjedoci smo kako danas mnogi pribjegavaju izabiranju što lakšeg puta da dođu do nekog ostvarenja. Bira se ono što je lakše, ugodnije, zabavnije i što ne iziskuje odricanje i trud. No upravo takvi ljudi kad se nađu u labirintu iz kojeg ne mogu naći izlaz, iz svojih životnih nevolja u koje su upali, pokušavaju tada kucati na mnoga vrata, ali nitko im ne želi pružiti pomoć.

Proći kroz uska vrata znači uči u Kristovu školu odgoja milosrđa. To znači da mi kršćani trebamo uvijek izabrati za svog odgojitelja Krista i biti spremni boriti se protiv onih koji nas žele odvesti na širok i prostran put propasti, jer žele izbaciti sve kršćanske vrijednosti.

Upravo vi dragi roditelji imate tu zadaću da odgajate svoju djecu stegom kršćanske vjere jer ako volite svoju djecu i želite im da budu sretni u životu i da se ne izgube u labirintu ponuda svjetovnih užitaka tada im pružite Kristovu školu odgoja. A vi mladi, budite spremni ponekad učiniti nešto što vam se u tom trenutku čini preteško, ali zapravo to vas još više uzdiže i jača. Jer koga Gospodin ljubi onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Stoga s ponosom idite za znakom koji je postavljen kao kamen spoticaja za mnoge, nemojte se sramiti nositi taj znak i isticati ga u svom životu.

U svijetu u kojem nove tehnologije uzrokuju dosad nezamisliv razvoj, važno je ne zanemariti temeljne stvarnosti unutarnjeg života: samilost, jednostavnost srca i života, skromno povjerenje u Boga, vedru radost… Evanđelje budi samilost i beskrajnu dobrotu srca. U njima nema naivnosti, one mogu tražiti budnost. One dovode do otkrića: nastojanje da učinimo druge sretnima oslobađa nas od nas samih. A pogled s ljubavlju daje razabrati ljepotu ljudske duše.

Svi mi zajedno uspravimo ruke klonule i koljena klecava, poravnajmo stazu za dušu svoju, kako bi ono što je bolesno i hromo po Kristu zadobilo ozdravljenje.

Ma kako bespomoćni bili, nismo li pozvani svojim životom oko sebe prenositi otajstvo nade? Biti solidarni sa onima koji su bespomoćni, siromašni, brinuti se za bolesne i one koji su u nevolji. Naše povjerenje u Boga prepoznatljivo je kada se izražava posve jednostavnim darom vlastitog života: vjera postaje tada vjerodostojna i prenosi se prije svega kada se živi.

Božja prisutnost je dah rasprostrt po svemiru, upliv ljubavi, svjetla i mira na zemlji. Nadahnuti tim dahom, privučeni smo živjeti u zajedništvu s drugima i vođeni ostvariti nadu mira u ljudskoj obitelji…  Neka zajedništvo i nada zrače oko nas!

vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar