U većini slučajeva kada smo mi sami napadnuti od nekoga, ili napadnut netko od članova naše obitelji ili na društvenom području napadnuta domovina u kojoj živimo, reakcija naša će uvijek biti obrambena i bit ćemo spremni suočiti se sa našim „neprijateljem“, čak i krenuti u borbu. U čovjekovoj duhu to je urođeno kao obrambeni mehanizam.
Nešto posve slično trebalo bi se događati i na području vjere. „Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovjedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je.“ U tom smislu mogu nam biti razumljive današnje riječi iz evanđelja koje smo čuli od Isusa. „Mislite da sam došao mir dati na zemlju? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljene“
Možda nas može i pomalo začuditi ovakva reakcija i izjava koju nam Isus govori. Jer odjednom kao da je u suprotnosti u odnosu na miroljubive i plemenite riječi na koje smo navikli slušati od njega samoga. U cijelom evanđeoskom odlomku kao da nema nikakve utjehe niti ohrabrenja već samo upozorenja.
Nešto slično čuli smo i u današnjem prvom čitanju gdje se govori o proroku Jeremiji, koji također ne najavljuje za Izraelski narod nešto ugodno i lijepo, već najavljuje poraz i propast. Što više on proriče pobjedu neprijatelja i propast grada Jeruzalema, što se je uistinu kasnije i dogodilo.
Jeremija poput Isusa upozorava i opominje na dolazak nevolje i nesreće zbog toga i sam biva uhićen i zatvaran, kao što je to bio i Isus.
jer takva poruka nije se nimalo svidjela tadašnjim političkim i vjerskim vlastima. Što konkretno znači ta poruka za nas danas?
Pisac poslanice Hebrejima nam nudi odgovor. Da je potrebno postojano trčati u borbu koja je pred nama i to tako da upiremo svoj pogled u početnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti podnio je mučeništvo i smrt, ali on u konačnici je pobjedio jer je Uskrsnuo, kako bi nam pokazao da se isplati žrtvovati za ono što je istinito i dobro.
Mi se možemo često naći pred velikim izazovom svog vlastitog svjedočenja vjere, ali i ne samo vjere već i pred iskušenjem da obranim svoje dostojanstvo Božjeg djeteta, sebe kao osobe.
Možemo se ponekad toliko osjećati nemoćnim, klonulim duhom, da se lako poljuljamo i prepustimo očaju ili još gore pomirimo sa situacijom u kojoj se nalazimo i tada nemamo više volje poduzimati nešto u svom životu za sebe ili za nekog drugog.
Novozavjetni pisac nas podsjeća da u toj svojoj agoniji nikad nismo sami, već nam Bog uvijek pritječe u pomoć. Ne ostavlja nas izgubljenima da bi naš život trunuo. Pisac se služi slikom „oblaka svjedoka“ kojim smo okruženi u svakom trenutku. Mi uza sebe možemo iznova pronaći nekog tko će nas ohrabriti, dignuti i utješiti, pa čak i izbaviti iz nevolje.
Kao što je to bio slučaj kod Jeremije, kao što je to bio slučaj kod Isusa, a naposljetku i kod drugih Isusovih učenika. Kao da kroz njihova usta možemo čuti riječi iz psalma: „Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga, noge mi stavi na hridinu, korake moje ukrijepi.“
Bez obzira što možda trenutno prolaziš kroz neka životna iskušenja, trpljenja i borbe. Možda u vlastitoj obitelji ne pronalaziš oslonac, utjehu i ohrabrenje, već nalaziš nerazumijevanje, otpor pa čak i razdijeljene. Božja riječ danas te ohrabruje da ne kloneš duhom već svoje pouzdanje staviš u Gospodina, jer od njega ti dolazi svaka pomoć. Ta pomoć može doći posredstvom neke osobe, zajednice, stranca kojeg si slučajno susreo.
Tvoja trenutna nevolja može biti samo jedan trenutak slabosti, a može biti i trenutak u kojem ćeš ponovno pronaći za sebe iskupljenje. U takvim trenucima neka tvoja molitva bude puna nade i pouzdanja, govoreći: „Bijedan…bijedna sam i nevoljan, al Gospodin se brine za me. Ti si pomoć moja i moj spasitelj; o Bože moj, ne kasni!“ Amen!
vlč. Siniša Blatarić