U neumoljivom okretanju kotača života dani prolaze brzo, prebrzo. Tek započeti dan mine u trenu, od žuđenog godišnjeg odmora treba se odmoriti. U hitnji dnevnih poslova jedva se nađe vremena za sebe. Dani, mjeseci, godine „… prolaze brzo i mi letimo odavle“ (Ps 90,10) Jučerašnja djeca danas su ljudi. Zaboravili su biti zaigrani, stvarati vlastite svjetove. Nestaje u njih čuđenja, prestaju vjerovati u bajke. Praštanje postaje teško, nestaje iskrenosti i priznanja vlastite slabosti i ograničenja. Gubi se čar novoga, zadivljenost sitnicama, zamjećivanje detalja.

Ne treba tako biti. Od nas se drugo traži. Život nam je dan kao dar od Oca nebeskoga, na uživanje. Kao što roditelja veseli kad daruje dijete, tako i Boga kad nam daruje svaki novi dan. Ljubljena smo djeca Božja, kako veli apostol Pavao: „Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena“ (Ef 5,1). Dalje piše:  „Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu.“ (Ef 5, 8-10) Odlučimo se za ono što je milo Gospodinu. Prihvatimo dar svakog novog dana. Zaigrajmo u veselju novu igru. Zamijetimo leptira, šarenilo njegovih krila. Primijetimo oblak, lakoću njegova leta. Okusimo krušku, slatkoću njezina soka. Bosim stopalima osjetimo tlo, njegovu toplinu nakon ljetne kiše. Zagrlimo prilike svakog novog dana. A potom – zahvalimo. Zahvalimo za nove doživljaje i za nova iskustva. Zahvalimo za život.

BK