Još nema komentara

HOMILIJA XIX. NKG – C (Mudr 18,6-9; Ps 33,1.12.18-20.22; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,35-40)

Pisac poslanice Hebrejima, obraćajući se kršćanima koje želi ohrabriti da ostanu ustrajni u vjeri u Krista Spasitelja, zbog progonstva i različitih iskušenja, ističe jednu zanimljivu činjenicu, kad kaže da vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.

Što je to vjera? KKC odgovara kako je „nemoguće vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio.“ Dakle, vjera je znanje i povjerenje. Da bi u nekoga ili u nešto povjerovali potreban nam je određeni dokaz da povjerujemo u istinitost koja se ne protivi razumu.

Bl. John Henry Newman kaže:“Vjera je u svojoj biti prihvaćanje istine koju razum ne može doseći, osim na temelju svjedočanstva.“ Možemo reći da mi dolazimo do vjere i prihvaćamo je na temelju svjedočanstava ljudi koji su doživjeli tu vjeru. To su oni koji su živjeli prije nas poput starozavjetnih Izraelskih otaca; Abrahama, Izaka, Jakova ili nama danas nekih poznatih kršćanskih svetaca, poput: sv. Padre Pia, svete Majke Tarezije, svetog pape Ivana Pavla II. Svi oni su svojim životom pokazivali što znači vjerovati u Boga koji neprestano bdije nad našim životima. Svi su oni imali jedno slijepo povjerenje nadajući se da će biti uslišani.

To se događa svakodnevno i u našim životima, mi svoj život izlažemo i stavljamo ga u nečije ruke imajući povjerenje da ćemo zadobiti obećano ili stići do određenog cilja. Npr. Kada polazimo na neki dalek put, bez obzira kojim prometnim sredstvom putujemo, mi u tom trenutku svoj život stavljamo u ruke vozača, imamo povjerenja u njega da će nas sigurno dovesti kamo smo se uputili. To je u tom trenutku povjerenje u tu osobu, ne sumnjamo u njegovu sposobnost. On je u tom trenutku onaj koji bdije nad našim životom dok mi mirno spavamo.

Ista stvar je povjerenje u Boga. Isus u današnjem evanđelju govori o vjeri koja traži neprestanu budnost ili pripravnost. Isus kaže da bi trebali sličiti ljudima što čekaju svoga gospodara koji se vraća kući sa nekog putovanja da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.

Vi roditelji, kada šaljete svoju djecu negdje na neko putovanje, bio to izlet ili hodočašće, neprestano ste u brizi i iščekujete hoće li se sigurnu vratiti. Pa da vaše dijete dođe i u dva sata ujutro vi će te ostati budni i dočekati ga.

Isus zatim, nadodaje nešto veoma važno; „Blago onima koje gospodar, kada dođe, nađe budne. I vi budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite, Sin čovječi dolazi.“

Isus nas želi potaknuti da neprestano bdijemo nad svojom vjerom. A to znači iz dana u dan neprestano povjeravati svoj život Bogu, a da pritom taj svoj život koji posjedujem ne vežem uz ovaj svijet, uz materijalne stvari i tjelesne užitke. Jer svako bilo i malo posjedovanje koji je vezano uz ovaj svijet nam onemogućuje da se bez straha opredjeljujemo za Krista.

Petar je u ime svih nas postavio pitanje Isusu, na koje bi zapravo trebali svatko odgovoriti za sebe: „Vjerujem li ja u Isusove riječi?“ Danas je Isus govorio svima nama: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“

Da, naš Nebeski Otac povjerava nam svoje Kraljevstvo, jer nam to uistinu želi darovati. No, želim li ja primiti to njegovo Kraljevstvo, tj. Njega samog u svoj život, da on bude taj Gospodar kojeg ću ja iščekivati i u kojeg imam povjerenja da će mi dati sve što mi je potrebno za život. Bog se ne brine samo sa našu sadašnjost, već i za našu daleku budućnost. On se brine za onu generaciju koja će tek doći nakon nas. On se brine o vašoj djeci, dragi roditelji, o vašoj unučadi drage bake i djedovi. Imate li takvo povjerenje u Njega?

Psalmista nas unosi u dubinu te istinske vjere kada kaže Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša. On te riječi izriče iz iskustva svog Izraelskog naroda koji je doživio u svojoj prošlosti izbavljenje i oslobođenje od svojih neprijatelja.

Ništa nije drugačije niti sa nama. Mi također imamo iskustvo tog oslobođenja, kada zavirimo samo malo u svoju prošlost, u prošlost svoje obitelji, u prošlost svog naroda. Pronaći ćemo uvijek dodirnu točku u kojem je Bog djelovao da bi nas podsjetio kako je On taj Gospodar koji bdije nad našim životom, a da bez njega možemo samo biti izgubljeni i lišeni svakog dobra, utjehe i radosti.

Prvi stupanj vjere je povjerovati Bogu, a drugi stupanj je djelovati, upustiti se u avanturu života.

Bez obzira na kojem stupnju vjere se trenutno nalazio, i kroz koja iskušenja i nevolje prolazio, važno je da vjera u Krista ti već sada daje sigurnost da posjeduješ ono čemu se nadaš, uvjeren poput Abraham da Bog može i od mrtvih uskristi, da može iz najtežih situacija izvesti na dobro. Ako se zaista Bog brine , jer mu je stalo, o svakoj pojedinosti mog života, zašto da i dalje odbijam povjerovati u Njegovu riječ? Radije moli i kaži: „Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad mojim životom, jer u tebe imamo duboko povjerenje.“

vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar