Prošle nedjelje Isus je htio svoje učenike  naučiti o tome što je najvažnije činiti u životu da postignemo vječan život, da posjedujemo božanski život. Isus nas je o tome poučio u lekciji „zakona ljubavi“. Danas nastavljamo sa drugom lekcijom u kojoj ćemo pokušati naučiti što je to najvažnije za naš osoban razvoj bilo na duhovnom bilo na intelektualnom području.

Nakon susreta i razgovora sa učenim čovjekom, intelektualcem, Isus nastavlja sa svojim učenicima putovanje prema Jeruzalemu i zastaje u jednom selu da se malo odmori. Sveti pisac Luka kaže da je Isusa tom prilikom u svoju kuću pozvala neka žena imenom Marta, koja je imala mlađu sestru imenom Marija. Običaj je bio još od davnina kod nomadski naroda, kada bi susreli nekog putnika, stranca, pošli bi u susret k njemu i pozvali ga u svoj dom da se nakratko odmori i da ga okrijepe hranom ili pićem, što smo mogli čuti u prvom čitanju u slučaju Abrahama i trojice putnika, nepoznatih stranaca. Nešto slično i mi činimo kada nam u kuću dođe neki gost, tada ga pozovemo da sjedne za stol, te mu ponudimo bilo piće bilo hranu.

Zato nas ne treba začuditi Martino ponašanje, koja se daje na posao da bi po običaju ugostila svog gosta Isusa. Marta koja je bila sva zaposlena oko posluživanja, očekivala je da će joj u tome pomoći njezina sestra Marija. No, kada je Marta vidjela kako Marija sjedi kraj Isusa i sa njime razgovara, njezina reakcija je bila pomalo optužujuća te upućuje Isusu riječi zamolbe. Isus, međutim na te Martine pritužbe reagira veoma obzirno, ne želeći povrijediti niti Martu, niti Mariju, ali dajući pritom lekciju prioriteta i važnosti. Što je to važnije učiniti u nekim životnim trenucima, koji su nam to prioriteti važniji od nekih drugih?

Isus primjećuje Martinu uslužnost, njezino velikodušnost u pripremanju hrane i posluživanju, to je onaj izvanjski aspekt našeg života, ono na što praktički najviše trošimo vremena ili kako Isus kaže; o čemu se previše brinemo i uznemirujemo. To su te mnoge stvari koje mi mislimo da su prioritetne od nekih drugih za koje malo posvećujemo vremena. Isus upravo skreće pozornost na taj naš dio života koji zanemarujemo na ono malo što je jedino potrebno i zapravo po Isusovim riječima najvažniji dio našeg života, ono što je upravo Marija prepoznala.

Marija je prepoznala trenutak u kojem je k njoj došao u posjet sam Bog i želi od njega čuti i primiti njegovu živu riječ. Ona je ostavila u tom trenutku posao, dok je Marta mislila da je u tom trenutku to važnije. Marija je sjela kraj Gospodina kako bi kroz razgovor utažila glad svoje duše, da bi kroz jedan intiman prijateljski odnos zaprimila ono najvažnije što će ispuniti nutrinu njezine duše i što će je učiniti duhovno i intelektualno boljom osobom.

Pitanje koje nam se nameće; dali prepoznajemo i mi taj kairos, trenutak kada se na pragu našeg života pojavi sam Gospodin, želeći na nekoliko minuta ostati u društvu sa nama? Sam Krist Gospodin može se pojaviti poput nepoznatog putnika, stranca iznenada u bilo kojem trenutku, kada ga najmanje očekujemo. Često se dogodi da smo previše zaokupljeni  različitim stvarima, poslom, gledanjem televizije, surfanjem po internetu, tipkanjem po mobitelu, slušanjem glazbe, igranjem igrica, do te mjere da sve to što radimo počinjemo smatrati našim životnim prioritetima. Zbog toga ostanemo slijepi, gluhi, ne možemo zamijetiti kako pored našeg života prolazi i zaustavlja se nečija nepoznata prisutnost, neki nepoznati stranac.

Da, Isus je već mnogo puta prolazio pored tebe, čak se zaustavio pored tvoje kuće, tvog stana, pored tvoje sobe a ti ga nisi primijetio niti mu izišao u susret jer si bio zaokupljen sa onim mnogim stvarima.

Abraham i Marija su dva lika koja predstavljaju one koji su prepoznali što je najvažnije u životu. Prepoznali su trenutke kada treba se zaustaviti, izaći iz svakodnevnog ritma, iz užurbanosti života te zaustaviti se na trenutak kako bi sjeli u hladovinu pod neko stablo, uzeli Bibliju te kroz čitanje i unutarnju molitvu srca susreli se sa samim Bogom.

Koliko od vas, ali budite iskreni, kroz dan, kroz tjedan provedete vrijeme uz neki posao, uz televizor, uz kompjuter, uz mobitel, uz isprazne razgovore, a koliko izdvajate vrijeme za osobnu molitvu, za čitanje Biblije, koliko izdvajate vremena za druženjem i razgovorom sa Isusom?

Isus nas danas želi poučiti da u životu ne stavljamo uvijek na prvo mjesto, kao najvažniji prioritet ono izvanjsko, već ono što donosi tom izvanjskom pravi smisao. A to se ne događa bez onog unutarnjeg u nama. Lako možemo primijetiti da sve te izvanjske aktivnosti koje činimo i za koje najviše trošimo vrijeme često nas više uznemiruju, opterećuju, donose brige nego zadovoljstvo, radost i sreću. A Isus kaže, samo je jedno potrebno, ono što je Marija izabrala, a Isus kaže da je izabrala bolji dio za razliku od njezine sestre Marte, i to što je izabrala joj se neće oduzeti. Kao što se nije oduzelo Abrahamu, nego mu se je još više nadodalo nego što je imao

kao što se nije oduzelo apostolu Pavlu koji je postao poslužiteljem Riječi Božje da i drugima prenese to otajstvo bogato slavom, jer Gospodin želi naš život umnožiti, učiniti ga još plodonosnijim.

Krist Gospodin po svom Svetom Duhu nam kao nepoznati gost naše duše donosi radosnu vijest, ne neku žalosnu poput onih koje tako često čujemo preko raznih medija, pa nas to još više baca u očaj, već donosi riječ koja obogaćuje, oplemenjuje, tješi i ispunjava našu dušu mirom te ju čini potpuno ispunjenom božanskim životom.

A to se može jedino dogoditi kroz naš unutarnji intiman odnos u molitvi, u kontemplaciji kada srcem promatramo živoga Boga. A za to je potrebno izdvojiti vrijeme, ne ono koje imamo kao višak već ono svakodnevno vrijeme. Mi toliko često želimo samo da primamo nešto od Boga, a sami nismo spremni dati dio sebe, dio onoga što imamo, podnijeti dio trpljenja, dio žrtve. Bog ne traži mnogo, njemu je dovoljno i ono malo naše pažnje, naše pozornosti, naše šutnje da bi se njegova ljubav mogla preliti u naš život.

Na kraju sve ono što stvaraš vlastitim rukama će proći i nestati, dok ono što stvaraš u nutrini svoje duše i dopustiš da to Bog preobražava u ono vidljivo, materijalno, neće ti se oduzeti već će ostati utisnuto zauvijek u tvojoj duši.

vlč. Siniša Blatarić