Ptice za podizanje svojih mladih savijaju gnijezda. Donose i upliću vlati slame,  sijena i savitljivih grančica, poneke građu povezuju blatom. Nema ptice koja mladima gnijezdo savije od grubih grančica i ne zaštiti ga, ne obloži iznutra: završenu konstrukciju ptice oblažu perjem, vatom i drugim mekim materijalom koji pronađu u prirodi. Tek izvaljeni ptići u gnijezdu su sigurni i štićeni dok kao poletarci ne rašire krila za let.

I čovjeku treba sigurnost gnijezda. Kako u ranoj mladosti, tako i kasnije, svako je ljudsko biće potrebno ljubavi i brige, znanja o tome da je nekome važno, da se za njega mari. Kad ispunjenje te potrebe traži u ma kojem čovjeku, nužno doživljava razočaranja: nerazumijevanje, sebičnost, nemar, gušenje oduševljenja, nedostatak suosjećanja. Poželi s nekim podijeliti ljepotu cvijeta, drugi ga proglasi dračem. Skoči u mlaku oduševljenja, bližnji se žale što ih prska. Prigrli životinju lutalicu željan pružiti joj nježnost, drugi u njoj vide izvor bolesti. Pokaže inicijativu za rješenje neke situacije, bude ukoren za nepromišljenost. Od djetinjstva vatra se čovječjeg oduševljenja polijeva vodom ravnodušnosti.

Čovjek, veliko to, goluždravo i nezaštićeno ptiče, treba zaštitu  gnijezda. Čovječe, možda i ne znaš da ti je pripravljeno gnijezdo ljubavi Boga Oca. Čime je obloženo to gnijezdo? Evo nekog paperja i pahuljica mekih Božjih riječi i obećanja:
… On te „pozvao od krila materina“,
… „u dlanove te svoje urezao“,
… „čvrsto te za ruku“ uzeo,
… odjenuo te „haljinom spasenja“,
… zaogrnuo „plaštem pravednosti“,
… tebe On „zaboraviti neće“…

Tvoj je zadatak iz gnijezda života poletjeti do zvijezda vječnosti. Velik zadatak, no iz gnijezda brižno sazdana Božjom rukom one su blizu, tek na korak povjerenja od tebe. Stazama si pravim upravljan prepustiš li se. Ne otimlji se, reci Bogu: „Prignuh srce da vrši naredbe Tvoje uvijek i do kraja.“ (Ps 119,112)
Uvijek i do kraja.

Uvijek. Da, vazda!

Do kraja. Jest, do zadnjeg slova!

Uvijek i do kraja …

BK