Već u starozavjetno vrijeme, židovski vjernik živio je po određenim Božjim zapovijedima i Zakonu koji je donosio različite propise o religijskim obredima. Oni koji su se doslovce pridržavali tog Zakona smatrani su besprijekornima i uživali su u narodu veliki ugled. No, često taj propisan Zakon je zaobilazio konkretnu primjenu temeljne Božje zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu, taj bližnji smatrao se samo pripadnikom Izraelskog naroda, dok ostali su smatrani nevjernicima i poganima sa kojima se nije smjelo previše komunicirati.

Mojsije kao posrednik između Boga i izraelskog naroda priopćuje da zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu koju su primili ne nalazi se zapisana negdje u nekim dalekim krajevima, da bi ju morali tražiti, već se nalazi upravo kod njih, Bog ju je njima priopčio. To znači da oni sada nemaju više nikakvog opravdanja da ju ne vrše, kao da nisu čuli ni primili tu zapovijed, već ona je upisana u samu čovjekovu narav, te su zato dužni ju provoditi u svom životu na vidljiv i djelotvoran način. Zapovijed ljubavi tako postaje putokaz prema ostvarivanju budućeg vječnog života, života ispunjenog radošću, srećom, mirom. Ali ujedno ta zapovijed postaje ogledalo Božjeg milosrđa.

Bog ne daje zapovijed da bi nešto nametnuo čovjeku, kao svoju samovolju, nego da bi se u čovjekovom životu na konkretan način ostvarila Božja milosrdna ljubav. Za nas ljude, za čitavo čovječanstvo ta Božja milosrdna ljubav postaje vidljiva i djelotvorna po Isus Kristu, Sinu Božjemu, koji je, kako piše apostol Pavao, Slika Boga nevidljivoga, po kome je sve stvoreno i radi kojega je sve stvoreno i u kojem se nalazi sve stvoreno. Dakle, Krist Gospodin je središte svega vidljivog i nevidljivog oko čega se sve okuplja, te po njemu se uspostavlja savršeno jedinstvo s Božjim naumom.

Dolazimo sada do onog najvažnijeg djela, a tiče se naše životne egzistencije. Što trebam za svog zemaljskog života činiti da bih imao sretan i blagoslovljen život, da bih nakon ovog zemaljskog života imao vječan život?

Bez obzira vjerovao ili ne vjerovao u vječan život, čovjek svojom dušom čezne da posjeduje dio onog božanskog života, da već sada posjeduje taj božanski život koji se sastoji od sreće, ljubavi, mira. Kako doći do tog posjedovanja božanskog života, pojašnjava nam sam Isus u evanđelju. Neki zakonoznanac, koji je očito dobro poznavao židovski zakon koji je sadržan u Starom zavjetu, želio je od Isusa čuti što je za naš život najbitnije da učinimo kako bi posjedovali vječan život?

Isus najprije od njega traži da mu odgovori što židovski Zakon o tome govori, što u njemu piše? Zakonoznanac izdvaja dvije zapovijedi iz starozavjetnog Zakona, onu o ljubavi prema Bogu i onu o ljubavi prema bližnjemu, pri čemu je vjerojatno mislio na pripadnika vlastitog naroda. Nakon što je Isus zakonoznancu odgovorio: Dobro si odgovorio. To čini i živjet ćeš. No, zakonoznanac izaziva Isusa postavljajući mu još jedno pitanje: A tko je moj bližnji? Pritom je naglašeno da se htio opravdati, tj. htio je izbjeći dužnost ljubavi prema bližnjemu. Prispodoba koju iznosi Isus odgovara na to pitanje, ali i na ono prvo pitanje o tome kako posjedovati život vječni.

Kroz tu priču Isus nas polako uvodi u psihološko promišljanje pojedinih osoba koje susrećemo na tom postavljenom prizorištu. Pred našim očima odvija se velika drama. Neki čovjek koji je hodočastio iz Jeruzalema prema Jerihonu doživljava sudbinu razbojstva te ostane polumrtav ležati. Na scenu stupaju jedan za drugim likovi koji mogu biti utjelovljenja svakoga od nas. Najprije dolazi židovski svećenik, a potom i levit, koji je služio u Jeruzalemskom Hramu. Oni su predstavnici onih koji se pridržavaju židovskog Zakona o obredu čistoće, te zbog toga samo prolaze pored tog polumrtvog čovjeka, jer im je Zakon zabranjivao da se dotiču mrtvog čovjeka, ukoliko bi to učinili morali bi proći kroz zakonom propisan obred čišćenja, a koji traje sedam dana, te kroz tih dana ne bi mogli vršiti svoju službu niti se pojavljivati u javnosti.

Vidimo kako je njima  bilo važnije izvršiti propisani Zakon o čistoći, nego da izvrše zapovijed ljubavi prema bližnjemu, te pomognu tom čovjeku. Dok, onaj stranac Samarijanac, za kojeg bi se očekivalo da to uopće ne učini, od kojeg se očekivala samo mržnja i smatrani su otpadnicima od židovske vjere. Na iznenađenje svih, taj čovjek zastaje i kaže pisac sažali se nad tim polumrtvim čovjekom te mu povije rane i odvede ga do prve gostionice, do prvog hotela i ondje ga smjesti i zamoli vlasnika da se pobrine o tom čovjeku te mu isplati i novac za tu svrhu, i kaže ako i to neće biti dovoljno da pri povratku će još nadoknaditi. Samarijanac ne samo da je osjetio sažaljenje i suosjećajnost prema tom ranjenom čovjeku nego učinio je i konkretno djelo milosrđa.

Na ovom primjeru priče više se ne postavlja pitanje tko je moj bližnji, kako je to postavio zakonoznanac, nego kome ja mogu biti bližnji, kako to tumači Isus. A upravo se Isus učinio bližnjim ljudskom rodu. Na primjeru Samarijanca, ne samo zakonoznancu, nego i nama Isus kaže da trebamo biti bližnji drugima, tako što ćemo suosjećati, a onda i djelovati. To je prava ljubav prema bližnjemu i ljubav prema Bogu.

Kad na kraju cijelog odlomka Isus kaže zakonoznancu; Idi pa i ti čini tako! On zapravo tek tada daje odgovor na prvo pitanje ; Što mi je činiti da život vječni baštinim? Želim li uživati u vječnom životu, moram učiti od milosrdnog Boga, moram učiti od milosrdnog i suosjećajnog Isusa, moram učiti od milosrdnog i suosjećajnog Samarijanca koji je slika Isusa Krista. Kad se ja učinim bližnji svome bližnjemu, tada baštinim vječan život. Budući da je omrznuti stranac Samarijanac mogao biti bližnji, vidimo da Isus ruši granice među ljudima. Ljubav i milosrđe ne poznaju granica, poznaju samo osobe i potrebu. Pozvan sam da budem bližnji svakom ljudskom biću i da budem djelotvornim znakom Očeva milosrdnog djelovanja u svijetu. Zato ne bi smio imati nikakvog opravdanja da se oglušim na Isusove riječi: Idi, pa i ti čini tako!

vlč. Siniša Blatarić