Neki otvoreno kažu da ne trebaju crkvu. Ne trebaju crkvu jer žive po etičkim načelima i nikome ne čine zla. Kad u crkvu uđu, vide građevinu vlažnih zidova i ustajala zraka. Smeta ih jedva čujno mrmljanje molitvi nemoćnih bakica. Vide neslogu i zavade onih u crkvi. Ne privlači ih zajednica podozrivih ljudi. Ne trebaju propovijedi svećenika koje se kose s njegovim djelima. Ne trebaju crkvu u kojoj se uvis dižu ruke uprljane grabežom i nečistoćom.
Drugi pak povremeno trebaju crkvu. Trebaju je da pokrsti njihovo dijete jer je to običaj, tako se čini. Trebaju crkvu za podjelu prve svete pričesti, makar sami pričesti nisu pristupili godinama i samo teškom mukom obave prigodnu ispovijed. Trebaju crkvu da mladima dadne sakrament potvrde makar im je pojam Duha Svetoga i Njegovih darova stran. Neki kršćani trebaju crkvu u koju će ući jedan do dva puta godišnje da se obavi zakon. Trebaju crkvu da ih veže u brak u čiju neraskidivost ne vjeruju, ali eto: crkva doprinosi slavlju klasičnom ljepotom gradnje i jedinstvenom akustikom. Trebaju crkvu da pokopa njihove mrtve i izreče nad njima riječi blagoslova jer – kako bi izgledao sprovod bez svećenika. Trebaju crkvu da prikaže misu za pokojne. Koje licemjerje! Šiba licemjerje naroda sam Bog riječima: „Kad mi lice vidjet’ dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima?“ (Iz 1, 12) I dalje: „Mlađake i svetkovine vaše iz sve duše mrzim – teški su mi, podnijet’ ih ne mogu!“ (Iz 1, 14) Zasigurno, to je i za nas danas rečeno. Nije Bog dobrohotni djedica koji želi dobiti tek mrvice naše pažnje i na njima je zahvalan. Ta On je Sila čija moć drži cijeli svijet! Zar Njega mislimo zavarati?
Moguće je da oni koji ne trebaju crkvu ili je tek prigodice trebaju i ne znaju što crkva jest. Poistovjećuju je sa svećenikom ili građevinom. Ne znaju da vidljiva crkva jest samo dio vječne Crkve. Ne znaju da je Crkva zajednica Kristovih učenika, onih koji su odabrali slijediti Ga na putu bogoljublja, čovjekoljublja, istine i pravde. Ne znaju da Crkva nije crkva nečega tjelesno vidljivog niti je crkva građevina. Nova zgrada naše župne crkve biva svakim danom sve viša, o kad bi to barem bilo točno i za mali dio naše Crkvene zajednice!
Kad ćeš više stupiti u crkvu? Moraš li imati veličanstven svod nad glavom? Trebaš blistavi sjaj nutarnjeg uređenja? Veličanstven zvuk orgulja?
Kad ćeš doći crkvu? Kad oko sebe budeš imao deset kvadrata prostora? Kad na misi ne bude sparno ili vruće, ili kad ne bude hladno? Kad svećenik bude gromki govornik ili duhovni iscjelitelj?
Kad ćeš se vratiti u Crkvu? Za mjesec, dva, šest? Nemaš li već danas na nečemu zahvaliti prikazivanjem svete mise? Zar nemaš čime doprinijeti ljepoti života u zajednici? Čuvaš svoje snage i zdravlje za nešto drugo? Pazi! Mogao bi sačuvati tjelesni život, ali izgubiti život svoje duše.
Što čekaš? Znam, znam, ti sigurno misliš da ima vremena. Ima li?
Čekaš? Nemoj. Nemoj predugo. Moglo bi se dogoditi da jednom kad konačno kreneš put Crkve, Nju bude nemoguće podići iz praha kamo si dao da se strovali! …
Neki je čovjek svoju kobilu učio gladovati. Kad bi ona gladna rzala i njištala, on bi joj rekao: „Čkomi Bela, zutra buš jela!“ Kako je ta nauka završila? Nakon duljeg vremena gladovanja kobila je uginula… Kad tihi glas želja tvoje savjesti zatraži hranu duha, ne uskraćuj mu je. Odazovi se Bogu; On svu svoju djecu neizmjerno ljubi i čeka da Mu se vrate.
BK