Nakon napornih dana i noći, mnogo propješaćenih kilometara, susreta sa mnoštvom ljudi, napokon Isus ostaje nasamo, zajedno sa uskim krugom svojih učenika, koje je odabrao i dopustio da kroz cijelo vrijeme budu uz njega. On ih je odabrao kao svoje najvjernije prijatelje i stoga im želi povjeriti ono najintimnije što se nikome ne kaže, osim onim osobama u koje si stekao potpuno povjerenje i za koje znaš da sve ono što ćeš im reći da će čuvati u svome srcu.
Mnogi ljudi koji su do tada pratili Isusa, postali njegove pristaše i divili se njegovim riječima i djelima, događa se da ga polako počinju napuštati, odlazeći razočarani jer Isus je počeo postavljati teške zahtjeve, zahtjeve koje nije bilo jednostavno ispuniti. Zahtjevi koji traže odricanje i obraćenje.
Iz evanđelja možemo iščitati da nakon velikog oduševljenja i zanosa, nastaje utiha, osjećaji i dojmovi polako se stišavaju, te svaki na svoj način počinje prihvaćati Isusa. Zato se Isus povlači nasamo sa svojim prijateljima i želi od njih čuti što oni misle o njemu, kako su ga doživjeli, kao da želi provjeriti njihovu iskrenu odanost njemu. No, najprije im postavlja pitanje o tome što drugi govore; tko je on? Isus dobiva različite odgovore. A potom im postavlja osobno, privatno pitanje; a vi što vi kažete, tko sam ja? Kao da im u tim trenucima kaže: „Evo već poprilično vremena smo zajedno, skoro svakodnevno smo se družili, razgovarali, izmjenjivali poruke, dijelili tugu i radost, proživljavali različite životne situacije, mogli ste me upoznati kao onog koji rado pomaže drugima, koji oprašta, onoga koji tješi i liječi, koji ide u susret onim ljudima koji žive na rubu društva, koji su etikirani kao grešnici, kao onoga koji se povlači u osamu na molitvu, koji Boga naziva svojim Ocem. Ali mogli ste me upoznati i kao onoga koji se znade ponekad na ljutiti, ukoriti, protusloviti, kao onoga koji poziva na obraćenje, na promjenu života. Ništa nisam skrivao pred vama, otkrivao sam se onakav kakav uistinu jesam. Zato vas pitam što mislite o meni?“
Dok je Isus iščekivao njihov odgovor, oni su u svom srcu promišljali što da mu odgovore. Oni su osjećali da je Isus nešto posebno, nešto što se ne može reći za svakog čovjeka, zapravo on je nešto više od samog čovjeka. Iz njega kao da izvire nešto neopisivo, iz njega zrači svjetlost kao da se nalaziš u prisutnosti nečeg Nevidljivog, nečeg božanskog. Uz njegovu prisutnosti nestaje strah, svaki nemir, prožima te ljubav i duboki mir. Nakon što su se međusobno preispitivali, u ime svih progovora Petar: „Isuse, ti si za nas iščekivanje Izraela, ti si za nas ispunjenje proroštva, ti si onaj Krist – Pomazanik Božji, koji dolazi da nas oslobodi i spasi od neprijatelja.“
Nakon što je Isus dobio odgovor od svojih prijatelja i uvidio njihovu iskrenost i otvorenost, odlučuje im po prvi puta objaviti ono što će uskoro njega zadesiti.
Bilo bi možda nekako logičnije očekivati da im je Isus tada rekao:: „Svi vi koji ste odlučili ostati uz mene, biti moji prijatelji, zato će te uživati veliku radost i sreću u životu, ništa vam neće nedostajati, živjet će te lagodno bez teškoća i straha.“ Umjesto tih ohrabrujućih riječi, Isus ih iznenađuje izjavom da će njegov život uskoro tragično završiti. Kako će biti od židovskih poglavara i stariješina osuđen, ubijen, ali će on na kraju izaći kao pobjednik. On se neće svojim protivnicima suprotstaviti nekom silom. On će ih pobijediti darom vlastitog života.
No, nakon te izjave još više ih je šokirao kad im je rekao da ni njih ne očekuje blistava budućnost, bez muke i patnje. Naprotiv, svatko od vas koji odluči i dalje me pratiti, biti uz mene, proživjet će isto što i ja. Svatko od vas mora biti spreman prihvatiti taj isti križ, kojeg sam prihvatio i ja, jer samo oni koji žele za mnom ići do kraja, zadobit će potpuno obnovljeni novi život.
Sestre i braćo, i nama se danas postavlja pitanje; jesam li spreman prihvatiti Isusa Krista onakvog kakav nam se sam predstavlja? Ako sam spreman prihvatiti ono dobro, lijepo i ugodno, jesam li tada spreman prihvatiti i onu drugu stranu medalje koja nije tako sjajna, spreman prihvatiti teškoću, bol, muku i naposljetku žrtvu?
Onaj koji doslovce prihvaća vjeru u uskrslog Krista, stavljen je pred veliki izazov. Nemojte se varati, da biti kršćanin katolik da je to nešto poput pripadanja nekoj socijalnoj civilnoj udruzi. Pripadati Kristu, Crkvi znači da budem spreman prihvatiti sva iskušenje vjere koja će nadoći. Jedno je sigurno, da nije jednostavno biti Kristov učenik.
Nije jednostavno neku osobu koju si zavolio, koja ti je postala draga i prijatelj, ne poput onih na društvenim mrežama, koje rijetko kad susretneš, već osobu koju svakodnevno viđaš, razgovaraš, kojoj si povjerio svoj život, da jednostavno zauvijek ostaneš vjeran takvoj osobi, pa i onda kada dođu iskušenja, životne teškoće, i onda kada dođe do protivljenja i neispunjenja potajnih želja, nadanja, i onda kada se rastanete na neko duže vrijeme.
Možda je i bilo jednostavno i lako Isusovim učenicima kada su bili sa njime, ali došao je trenutak kada više na vidljiv način nisu bili povezani s njime. Stoga ih je On želio još za svog zemaljskog života upoznati i pripremiti kako bi zajedno, kao jedna nova zajednica vjernika se međusobno podupirala. Zato kršćanin nije sam, on živi u zajednici istih Kristovih učenika koji su povezani istom vjerom. Kao što to izriče apostol Pavao: Svi smo mi jedno u Kristu!
Bez obzira što u Crkvenoj zajednici postoje i različitosti među ljudima, no te razlike ne smiju biti razlogom podjela na mi i oni, na ovu i onu molitvenu zajednicu. Već svatko, ama baš svatko je pozvan da bude u službi zajedničkog izgrađivanja Tijela Kristova, na izgradnji vlastite župne zajednice kojoj pripada.
A to se može ispuniti samo onda kada primimo duh milosni i molitveni, kada svoje interese, želje, planove, osjećaje, misli i djela sam spreman staviti na korist Crkvene zajednice.
Zato je potrebno da molimo Gospodina da na nas izlije svog Svetoga Duha kako bi prepoznali onu najveću životnu vrijednost, a to je čežnja vlastite duše da raste u Božjoj ljubavi do potpunog predanja vlastitog života za Krista.
Vlč. Siniša Blatarić