Da bi mogli govoriti o nekim vidljivim i opipljivim stvarnostima života, potrebno je da i sami imamo nekakvo iskustvo o njima. Kad nam netko govori o zubobolji ili nekakvoj drugoj boli koje smo i sami iskusili, razumjet ćemo osjećaj tog čovjeka. Ako nam netko počinje pričati o nekom čovjeku kojeg smo i sami bili upoznali, lakše ćemo si predočiti tu osobu. Ali što je sa onim zbiljnostima koje nismo nikad imali prilike opipljivo iskusiti ili barem vidljivo promotriti, a drugi nam pričaju o tome, pokušavajući nam opisom svojih riječi predočiti tu za nas neku vrstu otajsvenosti.

Tko je vidio mene, vidio je i Oca, prenosi evanđelist Ivan Isusove riječi. U Isus Kristu, Bog nam se objavljuje kao Otac koji zajedno sa Sinom i Duhom Svetim čini Presveto Trojstvo. Da bi mogli doći do neke spoznaje Otajstvenosti Trojedinog Boga potrebna je vjera. „Vjera je sposobnost vida koja nam tek omogućava spoznaju temelja i smisla stvarnosti u svoj njezinoj visini i dubini“.(W. Kasper)

Kad sam studirao u Zagrebu, jednom prilikom mi bogoslovi otišli smo u posjetu jednoj bolnici koja se brine za djecu s teškim tjelesnim oštećenjima u razvoju. Tada sam doživio neobično iskustvo ozračja radosti i ljubavi. Jedan je osjećaj kada takvu djecu gledaš preko ekrana ili čitaš u novinama o njima, a posve je drugo iskustvo biti u dodiru sa tim osobama. Ono što me je najviše iznenadilo je osmjeh na njihovim licima koji bi se pojavio svaki puta kada bi ih nježno dotaknuo ili samo uputio neku lijepu riječ. Takve osobe od samog svog rođenja postaju „čudovišta“ za druge ljude, ali kada ih pogledaš u oči i one tebe, prože te osjećaj duboke povezanosti sa tom osobom. Kao da si u njima prepoznao onog tajanstvenog Bića koje utiskuje svoju sliku u svaku dušu.

Mi obično svijet oko sebe promatramo iz svog kuta gledanja i kao takvog ga utiskujemo u svoje pamćenje. Da bi vidjeli svoje lice trebamo se pogledati u zrcalo, ali što je sa onim osobama koje su slijepe, također da bi mogli raspoznati glas, zvuk, potrebno je da čujemo, ali što je sa onim ljudima koji ne čuju? Čovjek posjeduje pet osjetila, ona su kao pet vratiju kroz koja ulazi u njegovu dušu spoznaja svega što je na ovome svijetu vidljivo. Ali osjetilima ne primamo samo ove pojedine osjete, kao vid, sluh, miris, okus i dodir, nego također predmete zajedničke raznim osjetima, kao što su broj, oblik, mirovanje i gibanje.[1]

Tako bi smo mogli reći da pomoću svih tih sposobnosti opažanja sav ovaj vidljiv svijet ulazi u ljudsku dušu. Stoga oni ljudi koji su slijepi, gluhi, hendikepirani, imaju mogućnost opažaja svijeta u kojem žive. Sve biljke, životinje, planine, rijeka, jezera i mora, svi prirodni elementi koje pronalazimo na zemlji imaju svoju svrhu postojanja. Udaljimo li se od našeg planeta Zemlje i zaokružimo pogledom prema nebu u noći, uvidjet ćemo beskrajni prostor ispunjen zvijezdama, drugim planetima i nebeskih tijela. Ako malo dublje promislimo uvidjet ćemo da sav svemir i naš svijet u kojem živimo funkcionira prema određenim zakonitostima. Da bi ti zakoni tako savršeno djelovali potrebno je da njima upravlja neki inteligentni um prema elegantnim, jasnim i racionalnim načelima.[2] Sve što je stvoreno treba da bude po sebi dobro, jer kad bi bilo loše ubrzo bi iz tog stvorenog nastao kaos. U Knjizi Postanka čitamo da sve što je Bog stvorio bilo je dobro. A u knjizi Mudrih Izreka, biblijski mudrac nam priopćuje da je Bog sve stvarao po Mudrosti koju opisuje kao vjernog učenika Stvoriteljevog. Mudrost se predstavlja kao osoba po kojoj Bog ostavlja svoj trag na zemlji.

Bog je ostavio svugdje u svijetu trag svog „stopala“, kako bi kao razumska i inteligentna bića mogli pomoću tih tragova nazrijeti prvotno počelo svekolike stvarnosti. Ali Bog ne ostavlja samo tragove, već pomoću Duha oživljava svoju sliku u čovjeku i kao trajnu povezanost sa njime utiskuje poput pečata svoju ljubav u naša srca. Ta Božja ljubav razlivena je u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan, piše, sv. Pavao. I ne samo to, već je Bog tako ozbiljno shvatio čovjeka na ovom zrnu prašine zvanom Zemlja, da je i sam ovdje živio i vezao se zauvijek za tu istu zemlju.[3]

Kroz dugo povijest čovječanstva možemo promatrati da su se kroz mnoga tisućljeća oblikovale različite religije unutar pojedinih kultura, naroda ili plemena. U svim tim religijama postoje različiti izvori pojma Boga. Iako su u povijesti religija jedni politeisti, drugi monoteisti, treći henoteisti, a četvrti ateisti, sva četiri naziva jednako upućuju na praizvor egzistencije i čovjeka.

Zato je monoteizam prije svega iskustvo i spoznaja jednoga Boga.[4] Bog Starog zavjeta odnosno židovskog naroda razlikuje se od svih drugih okolnih bogova drugih naroda i plemena po tome što on sam izabire narod, vodi ga kroz njegovu povijest, ali Bog je ujedno začetnik, milosrdni Spasitelj i Otkupitelj te povijesti. Židovski vjernik je kroz povijest preko proroka postepeno zadobivao pravu sliku Boga kao Oca. Božje očinstvo se prije svega očituje prema narodu, izraelski narod je bio sin Božji; Vi ste sinovi Jahve, Boga svoga.[5] Bog iskazuje svoju očinsku, ali i onu majčinsku ljubav, milostiv je i pravedan, pun je dobrote i rado prašta. Kasnije u mudrosnoj književnosti naglašava se pojedinačna očinska ljubav, koja je povezana i s Mesijom.

Ima jedna priča koja kaže; Kad je mladi rabin naslijedio svog oca, svi su mu počeli govoriti kako se posve razlikuje od njega.

„Naprotiv“, odgovorio bi mladi čovjek; „Ja sam posve sličan njemu. On nije nikoga oponašao. Ja nikog ne oponašam.[6]

Kada Isusa  jedan od njegovih učenika traži da im pokaže Oca, Isus odgovara; Tko je vidio mene, vidio je i Oca ( Iv 14,8). Isus je kroz cijeli svoj život, od rođenja do smrti na križu, i čitavom svojom osobom pokazivao da objavljuje Boga kao osobu Oca. Da bi tu objavu mi ljudi mogli spoznati, darovan nam je Duh Sveti. Kod Ivana, Duh Sveti je dar Uskrslog Krista, on dobiva ulogu Branitelja (Paraklet), koji podsjeća Isusove učenike na njegove riječi i djela, koji će uvesti u svu istinu ne govoreći od svoga, nego proslavljajući Isusa i navješćujući njegovu riječ.[7] Iz zajedništva Isusa koji je Sin Božji i Boga koji je Otac izlazi Duh Sveti kao treća božanska osoba. Tako dolazimo do središta naše vjere u Presveto Trojstvo, koje se ne može drugačije razumjeti nego kao jedno djelovanje Trojedne Ljubavi, kao što je to izrekao sv. Augustin; „Gdje je ljubav, ondje je trojstvo: onaj tko ljubi, onaj tko je ljubljen i izvor ljubavi..

vlč. Siniša Blatarić

[1] Sv. Bonaventura, Put Duha k Bogu, 22. str. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974.

[2] Keit Ward, Zašto gotovo sigurno ima Boga ,str. 66. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, siječanj 2010.

[3] Kardinal Joseph Ratzinger, Bog i svijet, str. 101. Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.

[4] Tomislav Ivančić, Tko je Bog, str. 24. Teovizija, Zagreb, 2000.

[5] Usp., Pnz 14,1

[6] Anthony de Mello, Molitva žabe, str. 24. Zagreb, 2003.

[7] Walter Kasper, nav. dj., str. 315