I ako ponekad mislimo kako smo prepušteni samima sebi, da nema nikog tko bi se baš u ovom trenutku našao i pružio nam svoju pomoć, neku utješnu riječ, pojavi se sasvim neočekivano nečija nevidljiva tiha prisutnost koja nadilazi taj neugodan osjećaj napuštenosti i osamljenosti, kao da nas u tom trenutku ispuni toplina ljubavi, koja dolazi od samog našeg Krista Gospodina.

Kad je apostolima nakon Gospodinovog uzašašća, njegova vidljiva prisutnost bila uzeta, Isus nije učenike ostavio kao siročad. Obećao im je da će ostati s njima do svršetka vremena i poslao im je Svetoga Duha. Time je zajedništvo s Isusom postalo, u nekom smislu, intezivnije: Dajući svoga Duha, On svoju braću, sazvanu iz svih naroda, na otajstven način sastavlja kao svoje tijelo.

Isusova najveća bol nije bila nit izdaja njegovog prijatelja, ni bol mučenja, ni bol na križu, već bol nesloge i razaranja zajedništva ljubavi među njegovim učenicima. Znajući što će se dogoditi nakon njegovog fizičkog odlaska s ovoga svijeta, Isus prije svoje muke i smrti upućuje snažnu molitvu Bogu Ocu. Moleći ne samo za svoje učenike, nego i za sve budeće generacije ljudi iz svih naroda koji će povjerovati u njega.

Koliko je samo Isusova žalost i bol koju on proživljava u osobama koja i u ovom našem vremenu podnose trpljenja i mučeništva poradi Njegova imena.

Isusova najveća želja još uvijek je ostalo dokraja ne ispunjena, da svi ljudi prispiju općem jedinstvu, da budu složni u prijateljstvu i ljubavi, kao što je On sa Ocem i Otac sa njime. Ipak za nas na skriven način, ta Isusova želja postepeno se ispunjava. Taj vidljivi znak zajedništva i pomirenja započeo je po djelovanju Duha Svetoga u okupljanju njegovih učenika u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Crkva kao zajednica vjernika postaje za sve koji još nisu povjerovali u Uskrslog, putokaz prema Kristu Gospodinu.

Oni koji su izvan Crkve, za njih Evanđelje kaže da još nisu upoznali Isusa Krista, dok oni koji su krštenjem ušli u Zajednicu, Crkvu, njima se Isus očitovao po svom Duhu, koji se kao ljubav utiskuje u njihova srca da tako zauvijek On ostane u njima i oni u njemu.

Vi koji svake nedjelje dolazite u crkvu na svetu misu, vas je Nebeski Otac izabrao i predao u ruke svoga Sina, Isusa Krista da budete zajedno sa Njime i da ga promatrate u sjaju njegove ljepote. Kao što je mučenik Stjepan promatrao veličanstven prizor otvorenih nebesa i u njima samog proslavljenog Krista Gospodina.

Stjepan nam se predstavlja kao savršena slika Kristovog učenika. On je bi zadivljen, očaran Isusom, toliko da je iz ljubavi prema Njemu podnio mučeničku smrt. Mogli bi reći da je svoj život položio za ideale kršćanske vjere, i ostao vjeran do kraja.

Tako bismo se i mi kao Kristovi učenici trebali više zauzimati za kršćanske, katoličke ideale, trebali bi biti zadivljeni i privučeni Isusom, njegovom ljubavlju kojom nas ljubi bez prestanka. Te da nestrpljivo iz dana u dan iščekujemo njegov ponovni povratak, kao što zaručnica iščekuje svog zaručnika.

Crkva je u knjizi Otkrivnja predstavljena kao Zaručnica u kojoj vjernici neprestano izgovaraju jednu od prvih molitava Crkve: Dođi, Gospodine Isuse! Na tu molbu Crkve, Isus poput Zaručnika odgovara i potvrđuje svoj dolazak: Evo, dolazim ubrzo.

Nikada, pa i u najtežim trenucima otuđenosti i osamljenosti, ne bi smjeli posumnjati u Isusov dolazak, jer On dolazi sigurno, bez obzira dali mi u to vjerovali ili ne. No, ako imamo povjerenja u Njegov dolazak i strpljivo prihvaćamo životne teškoće, Isus nam obećava da ćemo imati pravo ući kroz vrata raja i uživati u plodovima vječnog života, ono što je sam Bog Otac pripravio svima nama prije postanka svijeta.

Isus i u ovom trenutku moli za sve nas kod Boga Oca, da naše zajedništvo se još dublje povezuje, upravo po snazi Njegove ljubavi. „Ljubav je ona koja spaja sve u jedno iako mi to jedinstvo ne možemo dovoljno proniknuti! A ta Ljubav — pisana velikim slovom — jest Duh koji u nama djeluje!“ Ako to jedinstvo i zajedništvo među nama postane svakodnevna stvarnost našega života, a ne samo neka formulacija, tada će i oni koji su izvan Crkve, moći vidjeti i osjetiti Božju ljubav i to će za mnoge obeshrabrene i neutješene biti putokaz prema uskrslom Kristu.

Naša zadaća jest da poput majke koja se brine za svoje dijete i poziva ga sebi u svoje krilo, da tako i mi svakog koga susretnemo na svom životnom putu pozivamo; da ako je žedan Duha Božje ljubavi, neka dođe, i ako želi neka zahvati vode života zabadava iz izvora koji nikada neće presušiti jer on je Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.

vlč. Siniša Blatarić