Svijet u kojem živimo, svjesni smo kako nije niti savršen niti idealan. Ipak kroz povijest, kako znademo, čovjek je nastojao izgrađivati prostor, mjesto u kojem će živjeti na način da je kroz svoju kulturu, vjeru, religioznost, spoznaje oblikovao društvo, razvijao civilizaciju i tako pokušao urediti što bolji i ugodniji prostor za život.
Često kažemo da je povijest učiteljica života, ali kao da ne učimo dovoljno ili ne znamo prepoznati, uvidjeti da sami sebe ne možemo ničim usrećiti, ničim osloboditi od straha i nemira, ničim se ne možemo spasiti od bolesti i smrti, da sve ono što čovjek pokušava vlastitim razumom i snagom, znanošću i tehnologijom, propisima i zakonima izgraditi, ne traje vječno već prolazi i nestaje. Postavlja se pitanje; možemo li u ovom svijetu pronaći neku sigurnost, postoji li nešto što ulijeva nadu u bolju, sigurniju i sretniju budućnost?
Sveto pismo i Evanđelja nam otkrivaju da postoji netko tko je u ovaj svijet donio nadu, nadu ispunjenu svjetlom, mirom i ljubavlju. Ti biblijski tekstovi nam donose živa svjedočanstva ljudi koji su proširili vjeru u uskrslog Isusa Krista, Sina Božjega, koji je po njihovim svjedočanstvima govorio riječi koje su prodirale u samo srce čovjeka, bile su pune duha i života. Činio je čudesna dijela kakva do tada nitko u povijesti nije. Svojim učenicima je obećao da nakon što će otići od ovoga svijeta, da će se ponovno vratiti, ali prije toga Nebeski Otac će poslati Branitelja – Duha Svetoga po kojem će nam darovati moć viđenja i razumijevanja svega onog što je Isus govorio i činio za vrijeme svog zemaljskog života.
Prvi Kristovi učenici sami od sebe nisu mogli u potpunosti razumjeti sve te Isusove riječi; o ljubavi prema njemu, o miru koje im on želi dati, da se ne uznemiruju i ne boje svega onog što će ih zadesiti, već da imaju povjerenja o svemu onome što im je on govorio, poučavao, da sve to čuvaju u svom srcu.
Nakon Isusove smrti, uskrsnuća i uzašašća, učenici zaprimaju dar od Nebeskog Oca, dar Duha Svetoga, koji ih iznutra preobražava i čini ih blagovjesnicima evanđelja, postaju sve više svjesniji duboke povezanosti sa uskrslim Kristom i kako On želi proširiti tu radosnu vijest spasenja za sve ljude, zato i oni odlaze kao misionari po ondašnjem čitavom Rimskom carstvu i osnivaju kršćanske zajednice, Crkvu.
Djela apostolska nas izvještavaju kako Božju riječ, Evanđelje nisu nametali niti drugima stavljali kao neki teret, kao što je to bio slučaj kod Židova u obdržavanju Mojsijevog Zakona ili kod Rimljana iskazivanje štovanja božanstva caru ili kod Grka prinošenje životinjskih žrtava idolima. Već su s ljubavlju prenosili drugima ono što su i sami primili, i činili Božju riječ kao vidljivu i živu ljubav na djelu, donosili su Kristov mir i pomirenje među ljude, oslobađali ih od uznemirenosti i straha, a sve su to činili po milosti dara Duha Svetoga.
Isus nam nudi slobodu od svjetovnih briga i daje svoj mir, ali ne onakav kakav daje svijet. Što znači primiti i uživati Kristov mir? Svijet nastoji dati samo prividan mir, prividnu sreću i sigurnost. Svaki danom zasipani smo različitim ponudama, sadržajima koji bi trebali usrećiti čovjeka, dati mu kvalitetniji život. Pogledamo li malo bolje lako možemo uvidjeti kako sve više čovjek postaje rob tih ponuda i sadržaja; pojavljuje se otuđenost jedni od drugih, djeca i mladi bivaju prikovani uz virtualni svijet ili budu zavedeni da mogu na lagan način ostvariti svoje životne ciljeve. Putem raznih medija nudi nam se da kupujemo i uživamo u stvarima koje će nas navodno učiniti sretnijima, zadovoljnijima, zdravijima, pa čak uspješnijima i neovisnima o drugima. Ipak svi mi koji smo na bilo koji način uvučeni u taj konzumerizam ili potrošački sustav, jesmo li postigli veći mir, sreću ili zadovoljstvo u životu?
Mir koji Krist daje dolazi po Duh Svetom koji se očituje kao ljubav koja mijenja čovjeka iznutra, oslobađa, otklanja strah i uznemirenost. Ako želimo zaprimiti taj mir o kojem Isus govori, tada ponajprije trebamo se odreći svega onog što nas zaglušuje i ometa u našem svakodnevnom životu na putu prema ostvarenju najdubljih čežnji. Božja riječ po kojoj ništa ne bi postojalo traži put do samog središta našeg srca, ona poput svijetla želi nam razbistriti pogled i otkriti „novi grad Jeruzalem“, koji je predstavljen kao slika onog savršenog i idealnog svijeta, u kojem neće trebati ni sunce ni mjesec da mu svijetle, već će ga sama slava Božja obasjavati. Pisac želi time reći da naš konačni cilj treba voditi jedino ispunjenju takvoj budućnosti.
U svijetu u kojem svjetlo i tama zajedno postoje, žive muškarci, žene, mladi, djeca koji su svjetlonoše u ljudskoj obitelji. Stvaralaštvom zrači sama njihova prisutnost, pa i ako oni toga nisu svjesni. Jaki svijeta nisu uvijek ti koji određuju promjene u svijetu. Jesu li Djevica Marija i njezin muž Josip mogli zamisliti kako će njihov život biti osnova za budućnost ljudske obitelji, Crkve? Poput, njih, toliki krotki svijeta pripravljaju putove mirnog zajedništva. Oni ljube i kazuju to svojim životom. Otvaraju svoje oči tjeskobi nedužnih, djeci i mladima obilježenim slomljenim vezama. Žele se solidarizirati s tolikim mladim ljudima čija je budućnost nesigurna. Oni žive u duhu ovih riječi, izgovorenih pred gotovo tri tisuće godina, od proroka Jeremije: „Bog za nas ima planove mira a ne nesreće, on nam želi budućnost.“
Vjerujemo li mi u to? Ako da, tada otvorimo u sebi prostor za djelovanje Duha Svetoga – Branitelja, koji prebiva u svima koji ljube Isusa i slušaju njegove zapovijedi te zauvijek ostaje s njima. Riječ Očeva daje Duha posebno onima koji su s njom sjedinjeni po vjeri. Budimo svjetlonoše Kristove ljubavi i mira, ponajprije jedni prema drugima, a onda u svojim obiteljima, zajednicama i u svijetu u koji smo poslani.
Budimo čuvari kršćanske vjere i nosioci nade budućnosti novoga svijeta, Kraljevstva Božjeg, izgrađenog na novim temeljima u kojem će svi narodi slaviti Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.
vlč. Siniša Blatarić