Čovjek koji je pogođen nevoljom, patnjom nerijetko iz njega čuju se vapaji pitanja: Kada će konačno biti svemu kraj? Kada će konačno nestati sve patnje i zla u ovome svijetu, da konačno čovjek može živjeti u miru i blagostanju, u ljubavi i prijateljstvu?
Ratovi, bolesti, prirodne nepogode kroz svu ljudsku povijest prate čovjekov život i čini se kao da je čovjek, koliko god se trudio, nemoćan sam izaći iz tog vrtloga patnji i zla. Uviđamo da razne međunarodne zajednice, konferencije državnika, nastoje pronaći odgovarajuća rješenja za nastale probleme diljem svijeta. I kao da sve one izgovorene riječi i dogovori ostaju samo lijepo ispisane riječi na papiru. Jesu li zaista neki ljudi osuđeni u ovome svijetu da moraju proći kroz razne teškoće i nevolje, dok neki drugi ljudi, kako se to nama čini, budu pošteđeni tih istih teškoća i nevolja?
Suočeni sa stvarnošću svog vlastitog života u kojem smo direktno ili indirektno uključeni u društvena zbivanja, nitko ne može ostati ne dotaknut svemu onome što se zbiva oko njega, jer čak i jedan zamah krila leptira ima utjecaja na naš život.
Ako promatramo svjetovna zbivanja samo iz distance zemaljskog života, tada ne vidimo u skoroj budućnosti neki pomak i napredak na bolje. Ali kada ta ista svjetovna zbivanja promatramo s prespektive izvan okvira naše zemaljske stvarnosti, tada nam se otvaraju neka nova obzorja u kojima možemo ugledati neko novo nebo i novu zemlju. Biblija nam otkriva te nove obzorje i osvjetljuje onu tamu u kojoj se čovjek ponekad nađe te pokazuje nam na Onoga koji prebiva u vječnosti i u svakom času čini nešto novo.
Da bi to nešto novo nastalo, potrebno je da najprije bude uništeno ono staro, propadljivo i grešno. A na koji način se to događa? Neki misle da se to može samo dogoditi nekakvom rušilačkom silom, bilo ljudskom intervencijom ili nekom prirodnom katastrofom. U svakom slučaju, čovjek se ovdje na zemlji previše igra Boga i zbog toga plaća cijenu svog opstanka.
Papa Franjo u svoj enciklici o brizi za zajednički dom zemlju, Laudato Si, piše: „Najbolji način da se čovjeka vrati na njegovo pravo mjesto, okončavajući njegovu umišljenost da je apsolutni vladar zemlje, jest ponovno predstaviti sliku Oca stvoritelja i jedinoga gospodara svijeta, jer će u protivnom čovjek uvijek težiti tome da stvarnosti nameće vlastite zakone i vlastite interese… Čovjek u svojoj slobodi može pružiti inteligentan doprinos pozitivnom razvoju, ali može dodati i nova zla, nove uzroke trpljenja i stvari unazaditi. To je ono što našu povijest čini i ispunjenu zanosom i ujedno dramatičnom, gdje može doći do procvata slobode, rasta, spasenja i ljubavi ili, pak, do propadanja i uzajamnog uništenja. Usprkos tomu, Bog koji želi raditi zajedno s nama i računati na našu suradnju, može izvesti nešto dobro iz zala koje činimo, jer Duh Sveti posjeduje beskrajnu kreativnost, vlastitu Božjem umu, koji zna kako razvezati čvorove što ih je čovjek svojim djelovanjem stvorio, pa i one najsloženije i naizgled nerazmrsive… Duh Božji ispunio je svemir mogućnostima koje daju da iz samog središta stvari uvijek potekne nešto novo.“ (Laudato Si, 75, 79, 80.)
Dakle, taj isti svijet, tog istog čovjeka, Bog ne ostavlja da se sam urušava i propada. On spašava ovaj svijet, sve stvorenje, čitav svemir i obnavlja ga po svom stvaralačkom Duhu ljubavi.
Niti jedan ljudski zakon, niti jedan zakon koji u prirodi postoji ne može se mjeriti sa zakonom Božje ljubavi. Tu potvrdu nam je i sam Isus ostavio u svojoj duhovnoj oporuci koju donosi evanđelist Ivan u 13 poglavlju svog evanđelja. Znajući da se uskoro bliži njegov čas, u kojem će se on proslaviti u Bogu Ocu i Bog Otac u njemu, Isus ostavlja svojim učenicima novu zapovijed. Ta zapovijed postaje za sve buduće generacije kršćana raspoznajni znak novog vremena koje je počelo i objavljeno Isusovom smrću, a njegovim uskrsnućem započelo je urušavanje staroga svijeta, svijeta grijeha, patnje i smrti te otvara nas nadi novog svijeta u kojem neće biti plača ni nevolja.
Sestre i braćo, Bog zaista želi živjeti i nastaniti se u našim životima, po nama on želi obnavljati ovaj svijet. „Sve dobre plodove prirode i našega truda, koje po Gospodnjoj zapovijedi i u njegovu Duhu budemo po zemlji proširili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, osvijetljene i preobražene, kada Krist bude Ocu predao vječno i sveopće kraljevstvo. Tada će Bog biti sve u svima u vječnom životu. Stvarni i istinski život jest Otac koji, po Sinu u Duhu Svetome, na sve kao iz izvora izljeva nebeske darove. Po njegovoj su dobroti i nama ljudima uistinu obećana dobra vječnoga života“ ( KKC 1050)
Apostol Ivan nam otkriva da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu. Iščekivanje te nove zemlje nipošto ne smije u nama oslabiti, već je potrebno da se svakodnevno učvršćujemo u vjeri jer, kako kaže apostol Pavao, kroz mnoge nevolje nam je potrebno proći da bi na kraju ušli u kraljevstvo Božje. Svaka nevolja i patnja lakše se podnosi kada ju prihvaćamo iz ljubavi prema drugome, time ispunjavamo Isusovu želju, da onom istom ljubavlju kojom on nas ljubi, da i mi ljubimo jedni druge. Ljubav tako postaje najveća snaga koja može dotaknuti i preobraziti i najtvrđe srce, koja mijenja zlo u dobro, koja može učiniti da vrata milosrđa ostanu uvijek otvorena za svakog pojedinca, jer Gospodin je milostiv i pun milosrđa, strpljiv i bogat ljubavlju! Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.
vlč. Siniša Blatarić