Kao bebe širom smo otvorenih očiju gledali svijet i ušima ga osluškivali. Čim su ruke postale poslušne, dodirivali smo i prinoseći ustima kušali sve oko sebe. Slušali smo govor svojih roditelja i ostalih članova obitelji i počeli povezivati riječi i pojmove. Izgovor glasova tražio je više truda pa smo u početku tepali mrmljavim jezikom. Unatoč tome, roditelji su razumjeli taj nevješti govor, ali nas ujedno i poticali da riječi izgovaramo jasno i čisto. Isto čini nebeski Roditelj. Razumije On svako blebetavo mrmljanje izlizanih molitvi. Razumije cendravi plač želja. Razumije dreku pritužbi i prohtjeva. No, je li to prava komunikacija s Vječnim? Ne dugujemo li mu nešto više?

Piše apostol Pavao (Kor 13, 11):
„Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.“
Rasuđujem li kao nejače? Mislim li kao nejače? Govorim li kao nejače? O, da: unatoč zreloj dobi, još sam uvijek nejače, slabo i bespomoćno dijete nevješto govoru. Kad li ću već odrasti? Kad li ću i kako naučiti Bogu u molitvi govoriti razgovijetnim glasom?

Korio je Isus svoje slušatelje citirajući riječi proroka Izaije: „Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“ (Mt 15, 8; Iz 29,13) Dao im je i uputu o pravoj molitvi: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ (Mt 6, 7-8) Kako dobra pouka! Primam li je? Prihvaćam li je? Razumijem li je? Zna Otac što mi treba i prije nego progovorim. On jedini zna što mi treba, ne ja. Zna Otac i ono što želim, ali Isus nije spominjao želje, nego potrebe. Od iznošenja želja i prohtjeva u pustom blebetanju nikakve vajde. Nije to prava komunikacija s Bogom; nije to traženje Njegove volje i podlaganje Njemu koji je svemoćan i sveznajući. Isus nam je dao pouku o pravom duhu i načinu molitve u obrascu molitve „Oče naš“. Molitva je odnos; početak molitve stupanje je stvorenja u odnos prema Stvoritelju, Ocu koji je na nebesima. Sjetimo se oca iz priče o rasipnom sinu: molitva je prilaženje sina/kćeri takvom ocu. Kad se Ocu priđe, valja pred Svetim skinuti s nogu prašnu obuću svakodnevice. Treba znati kome se prilazi. Prilazi se Onome koji je nad svime i svima uzvišen. Prilazi se Onome koji sve drži, po kome i u kome sve jest, po čijoj dobroti i svetoj volji sve, uključujući i molitelja, biva i postoji. Njemu se potom upućuju riječi srca, prvenstveno radi toga da se boravi u Njegovu društvu. Njemu koji svime i svakime upravlja, Njemu treba govoriti. Njemu treba govoriti u patnji i radosti, u radosti svake patnje i u patnji svake radosti.

U molitvi, spuštene glave moli se danas za danas, sada za sada, ovaj čas za ovaj čas kad stojimo pred Njim koji čita srca. Pred Njim nema tajni. On nas posvema poznaje. On koji nas poznaje, oprašta nam dugove kako i mi dužnicima našim – tako Ga sami molimo. On je Čuvar naš, Svedržitelj koji nama daje što i drugome stvorenju: kišu ranu i kasnu za dragocjen urod (Jak 5,8). Koji je dragocjen urod što ga Bog daje čovjeku? Dragocjen je urod podložnost duha. Uistinu, u iskrenom molitelju Bog zeleni i čini da buja i rodi podložnost duha. Podložnost duha, to tražimo u molitvi riječima: „budi volja Tvoja“. Podložnost duha, to je najveće blago što ga od Oca treba iskati. Podložnost duha, to je ono Kraljevstvo za čiji dolazak molimo.

BK