Poslani smo u ovaj svijet bez ikakvog pitanja; želimo li biti ovdje? Čak nismo mogli niti birati tko će nam biti roditelji i u kojoj sredini ćemo živjeti. No, ipak u trenutku svojeg nastajanja nismo bili prepušteni sami sebi. Glas koji nas je probudio u život, taj isti glas poziva nas i doziva neprestano da ga slijedimo.

Taj glas jest Očev, koji nam je darovao život i predao nas u ruke svoga Sina, kako bi nas vodio poput dobrog Pastira kroz naš zemaljski život.

Bog Otac progovara nam preko svoga Sina, Isusa Krista: „Onaj tko sluša moj glas, taj poznaje mene i ide za mnom.“

Možda nismo niti svjesni koju milost nam je iskazao Nebeski Otac, kada nam je darovao zemaljske roditelje koji su nas odgajali u kršćanskoj vjeri i tako nam od samog rođenja omogućili da se ne odvajamo od vječne Ljubavi. Omogućio nam je da rastemo u zajedništvu Oca i Sina, jer iz njihovog odnosa izlazi Duh Svete ljubavi koja nas sve sada ovdje sabrane sjedinjuje da budemo jedno.

Zato, svatko od nas je poslan da bude svjetlost Božje riječi, kao što su to bili i prvi kršćani, poput Pavla i Barnabe, koji su Božju riječ najprije navješćivali Židovima, a onda kada su oni to odbili, navješćivali su poganima, narodima koji su štovali razne bogove i idole. Ono što je začuđujuće upravo ti pogani koji nisu nikada čuli za Isusa Krista, slušajući ono što su im Pavao i Barnaba navješćivali, njihova srca su se ispunila radošću i slavili su riječ Gospodnju i povjerovali joj. Glas Boga Oca u njima je proizveo vjeru, jer su bili otvorenog srca da čuju i prihvate Božju riječ. A Židovi koji su svakodnevno, možemo reći, se družili sa Božjom riječju, ostali su zatvorenog srca da ju prihvate, zato i nisu povjerovali.

Što to nama danas govori, sestre i braćo? Možemo li, i s posve malo vjere, shvatiti da Bog ima poziv za svakoga od nas? Evanđelje nam pomaže razumjeti da nema veće ljubavi od potpunog darivanja. Kad nas Bog zove na poziv za čitav život, poziva nas u njemu zauvijek ostati.

Blažena Majka Terezija jednom prilikom je rekla: „Krista ne treba naviještati na način na koji govorimo, na način na koji hodamo ili na način na koji se smijemo. Naviještamo Ga živeći tako da svi mogu shvatiti da Mu pripadamo. Naviještanje ne znači propovijedati, već biti“.

Današnja Božja riječ nam progovara da se potvrda naše vjere očituje u svjedočanstvu življenja ljubavi, koju smo primili ne samo po rođenju, nego još više i po sakramentu krsta. Upravo na krštenju obukli smo bijelu haljinu i oprani u vodi krvi Jaganjčeve zadobili milost da budemo ubrojeni u mnoštvo onih iz raznih naroda, plemena, kultura, koji su bili vođeni glasom svog dobrog Pastira na izvore vode života i sada uživaju veliku radost u zajedništvu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.

Primili smo život kao najveći dar ljubavi. Kada za rođendan ili imendan primamo od nekog dar, sigurno ga ne odbacujemo, već se radujemo tom daru i pohranjujemo ga na neko posebno mjesto. Zar nismo dužni još više tako radosno prihvatiti dar ljubavi Božje i pohranjivati njezin glas na posebno mjesto u svome srcu.

Kad nas obuzme sumornost, nezadovoljstvo, razočaranje, na nama je odabrati. Na nama je pripraviti se kako bismo učinili unutarnji obrat, on vodi k radosti Evanđelja.

U najtežim trenucima našeg života, ništa nas neće moči utješiti ili pokazati kuda i kako dalje, kao što će to učiniti glas onog čija je ljubav vječna i vjernost njegova od koljena do koljena. Ako se i pojave zapreke, uvijek možemo se uteći u molitvi: „Duše Sveti, ti si čuvar životnog poziva, daj mi da ne sustanem na putu“.

Prepustiti se Duhu Svetome, njemu uvijek iznova sve povjeravati; i nada koja je polet ljubavi ponovno će oživjeti, i rasvijetlit će se riječi: „Ljubi i kaži to svojim životom!“.

Dragi mladi, sestre i braćo, samo onaj tko poznaje put do Izvora, može nam pokazati put do izvora vjere. Taj koji poznaje put nazvali smo ga Dobrim Pastirom jer brine se za svakoga od nas i ne dopušta da nas išta ugrabi iz ruke Očeve. Zato nas Krist i poziva da budemo jedno u zajedništvu sa Njime, ujedinjuje nas u „Božju obitelj“. Oko sebe nas sabire svojom Riječju i tako nas uvodi u svoje Kraljevstvo kako bi uvijek imali pristup prijestolju Božjem i izvoru vječne ljubavi.

Gospodinova se riječ uspoređuje sa sjemenom koje se sije u polju, oni koji slušaju s vjerom i pripadaju malom Kristovom stadu, primili su samo Kraljevstvo; a sjeme svojom snagom niče i raste sve do vremena žetve.

Dopustimo da sjeme Božje riječi danas u nama pusti svoju klicu da se ukorijeni i tako nas ispuni radošću i Duhom Svetim.

Vlč. Siniša Blatarić