Našu kršćansku vjeru, pa i samu povijest nastanka prve kršćanske zajednice, ne možemo poznavati bez išćitavanja Evanđelja i Novozavjetnih spisa. Početak kršćanstva ne veže se toliko uz rođenje Isusa iz Nazareta, koliko uz Isusovo uskrsnuće od mrtvih.
Kroz ovo vazmeno vrijeme do Duhova, upoznat ćemo se preko knjige Djela apostolskih i posljednje knjige Biblije, Otkrivenja, kako se razvijala kršćanska zajednica i što su sve prvi kršćani proživljavali. Ne poznavati, dakle, Novozavjetne spise, znači ne znati ništa o svojoj vjeri. Zato je potrebno da se neprestano vraćamo na sam izvor iz kojeg jedino možemo crpsti vjeru u Uskrslog Krista.
Neki uspoređuju ovo naše vrijeme slično vremenu prvog stoljeća kršćanstva. Tada su vladali rimski carevi od prvog cara Augusta, koji je sebe proglasio božanstvom, to jest „sinom božjim“, pa tako su i svi ostali carevi nakon njega za sebe tražili štovanje kulta božanstva. Kršćanstvo kao nova religijska pojava u ono vrijeme, nastaje na tlu bezbožničkog carstva, u kojem se cara štuje kao boga, a vladajuće strukture su proganjale i mučile sve one koji nisu htjeli odati štovanje kultu cara.
Prva kršćanska zajednica koja svoje početke ima u Jeruzalemu, ipak je najprije dolazila u sukob sa Židovskom vjerskom vlašću, koja nije dopuštala da se širi nauk o Uskrslom Isusu Kristu. O čemu smo mogli čuti u današnjem prvom čitanju iz Dj, gdje apostol Petar i nekolicina drugih učenika bivaju suđeni i bičevani zbog javnog svjedočenja vjere u Isusa Krista, kao Sina Božjega, koji je uskrsnuo od mrtvih. Petrova izjava da se treba više pokoravati Bogu nego ljudima, govori nam da je potrebno ostati vjeran Isusu Kristu i Evanđelju, pa makar i zbog toga trebalo podnijeti pogrde, trpljenje, mučenje.
Uskrsli Isus u današnjem evanđelju, susreće svoje učenike na obali Galilejskog jezera. Učenici su kao i nekada ranije, opet išli ribariti, raditi svoj posao. Ponavlja se ista ona zgoda kad je prvi put Isus na istom mjestu susreo i pozvao svoje prve učenike, a među njima je bio i Šimun Petar. No, sada se Isus očituje svojim učenicima kao Gospodin, onako kako ga opisuje apostol Ivan u knjizi Otkrivenja. Kao Boga Otkupitelja, koji sjedi na nebeskom prijestolju. Njemu apostol pripisuje sve one zemaljske naslove koje su za sebe nekoć pripisivali rimski carevi; moć, bogatstvo, mudrost, snaga, čast, slava i blagoslov. A sve stvorenje, na nebu i na zemlji odaju mu čast i blagoslov.
Šimun Petar i ostali apostoli, nazivajući Isusa Gospodinom, na taj način iskazuju jedino njemu čast i blagoslov, a ne nekim svjetovnim vođama, vladarima, carevima.
Isus u ovom odlomku evanđelja traži potvrdu vjernosti od svojih učenika. Kao što je prije Isusove smrti Šimun Petar tri puta potvrdio da ne poznaje Isusa, tako sada Isus traži od Petra njegovu potvrdu vjernosti. Evanđelist opisuje Šimuna Petra, kao onog kojemu Isus predaje službu pastira. Petar je ganut Isusovim riječima i kao da kroz suze svog obraćenja daje Isusu svoje obećanje da će od sada u potpunosti njemu služiti u ljubavi i za njega biti spreman podnijeti mučeništvo. Znamo iz povijesnih izvora da je Petar za vrijeme cara Nerona bio pogubljen u Rimu, razapinjanjem na križ.
Isus svojim učenicima nije rekao da će od sada lagodno živjeti, bez ikakvih briga i strahova, ali im je obećao da će uvijek ostati s njima povezan po Duhu Svetome, te da će ispuniti njihovu najdublju čežnju, da budu opet s Njime u nebeskom kraljevstvu. Upravo trajna povezanost Uskrslog Krista sa njegovim učenicima dovodila je do toga da je mnoštvo ljudi bilo spremno povjerovati u Isusa Krista i postati kršćanima. I danas, kao i nekoć, Krist Gospodin traži od nas potvrdu naše ljubavi i vjernosti prema njemu. Sve dok Njemu jedinome služimo, odnosno svoj život predajemo u njegove ruke, kada mu povjeravamo svoje životne planove, putove, tada on u nama umnaža našu životnu snagu, sposobnost, hrabrost.
I ako smo i danas suočeni sa napadom na istinu Evanđelja, suočeni sa neprijateljskim stavom prema Crkvi i kršćanskim vrijednostima, ipak ne bi smjeli prešućivati istinu te prihvatiti šutke kompromis s nepravdom i lažima, kao što su nekoć mnogi kršćani izbjegli trpljenje radeći kompromis s poganskim društvom i rimskom silom.
Neka nas u tome ohrabre mnogi primjeri kršćana iz Sirije, Iraka, Palestine, Libanona, Libije, Egipta, i drugih država diljem svijeta koji i u ovom trenutku ostaju vjerni Isusu Kristu i hrabro podnose progonstvo i mučeništvo. Oni nisu stavljeni pod nikakvu zaštitu od moćnih sila ovoga svijeta, njihova jedina zaštita i nada je Krist.
Preispitajmo sebe, koliko meni znači vjera u Uskrslog Krista Gospodina? Poštujem li ja Evanđelje ili radije radim određene kompromise sa društvenim strukturama koje niječu kršćanske vrijednosti i moralni nauk Crkve. Time ne samo da niječem svoju vjeru, nego dopuštam da zlo i nepravda prevladavaju, te se svrstavam šutke među one koji sebe stavljaju na mjesto Boga.
Obratimo se i mi poput apostola Petra i recimo: „Poslušaj me Gospodine i smiluj mi se. Gospodine, budi mi zaštitinik. Obratio si moj plač u radost, raskidao si moju žalosnu odjeću i opasao me veseljem. Zato ti pjevam slavu i ne šutim. Gospode, Bože moj, vječno ću te blagoslivljati i zahvaljivati.
vlč. Siniša Blatarić