Poneki životni događaji ostaju neizbrisivo urezani u pamćenje. Tako iz djetinjstva pamtim jednu umjetničku sliku, točnije rečeno svoj doživljaj te slike. Vodili su nas u muzej na izložbu umjetničkih djela koja su darovana Josipu Brozu Titu. Da, da, davno je to bilo, negdje 80tih godina prošlog stoljeća. Ne znam koji je to zagrebački muzej bio, bila sam premalena da bi mi to bilo važno. Vjerojatno je posjet muzeju bio samo dio događaja toga dana. Vođeni i u grupi prolazili smo muzejom iz dvorane u dvoranu. Zadivljeni, razgledali smo brojne slike, skulpture i  uporabne predmete umjetničke vrijednosti. Usred obilaska pred jednom sam slikom stala kao ukopana. Bila je uistinu ogromna, zauzimala je čitav zid. Zapravo, samo blijedo pamtim što je stvarno prikazivala. Sjećam se pahuljastih bijelo-sivih oblaka, stijena, vode ili vodopada i svjetla, blistavog bijelog svjetla koje odsijeva gornjim i centralnim dijelom slike. Stala sam kao ukopana pred tom slikom. Iznenada i bez najave bila sam uvučena u veličanstven prizor, očarana. Isključena iz svijeta, zaboravila sam gdje sam. Obasjala me svjetlost s platna slike koja mi je zarobila širom otvorene oči. Prelazila sam pogledom po dijelovima te velike slike koja se nije mogla čitava sagledati. Prepustila sam se doživljaju u kome je titrao svaki mišić moga tijela, u kome je nutrina moga bića odgovorila ganućem prizoru s platna. Obuzeo me mir, čudan mir neobične budnosti u kojoj je sve živo i intenzivno. Noge mi nisu doticale poda, nisam osjećala težinu tijela, fizička odvojenost od prizora koji sam promatrala kao da nije postojala. Stajala sam mirno  bojeći pomaknuti se da doživljaj ne prestane. Ostala djela u dvorani, moji učitelji i prijatelji – sve je to prestalo postojati, izgubilo se, nestalo. Ne pamtim, ali zasigurno su me morali otrgnuti od slike i povesti u daljnji obilazak. Kad smo na kraju razgledanja dobili nešto slobodnog vremena, vratila sam se dvorani u kojoj je bila slika i stala pred nju. Željela sam provjeriti hoće li se prvi dojam ponoviti. Jest! Slika je i ponovno zaokupila svu moju pažnju. Poželjela sam je upiti u sebe, upamtiti. Naslov joj je bio „Izvor nadahnuća“, provjerila sam kad sam pred polazak bila prisiljena doći k sebi. Izvor nadahnuća, preteške riječi za dijete koje i ne zna što je nadahnuće, ali ne mora ni znati jer ga je upravo proživjelo. Vjerojatno sam pročitala i ime autora, ali nije mi se zadržalo u sjećanju. Šteta, možda bih sliku i danas mogla negdje vidjeti. A opet, bolje ne, tko zna bi li me dotakla kao tih davnih dana. Ovako, još živi sjećanje na dan kad su malena djevojčica i velika slika postale jedno. Slično će, zamišljam, na kraju vremena izgledati susret sa Stvoriteljem.

BK