Od malih nogu učili su nas ljubavi prema krasnoj zemlji koju nam Bog dade za život, lijepoj zemlji Hrvatskoj. O toj domovini porobljenoj, neslobodnoj progovara Silvije Strahimir Kranjčević u pjesmi „Moj dom“:
„Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I … gutam svoju bol!“
Za razliku od privremenog ovog doma, drugi nam je Dom svima pripravljen: Kuća Stvoritelja, prava Domovina. Ona je ta koja se u srcu nosi, kojoj svijet ne da mjesta da se prostre, da se raširi kao na gori i jasno odasvud unaokolo vidi.

Gledam ovih dana ptice selice, povratnice iz toplih južnih zemalja u koje su otišle pred hladnoćom zime. One znaju svoj dom, znaju podnijeti teškoće puta kako bi se vratile ostavljenim gnijezdima. Gonjene nagonom poduzimaju let dugačak na tisuće kilometara jer znaju svoj cilj. To je svojstveno pticama, Božjim stvorovima. One u toplim krajevima uživaju obilje hrane. Mogle bi ostati i tamo uživati život, a  ipak poduzimaju tegoban put i vraćaju se domu. Ptice znaju gdje je prava domovina. Orijentiraju se po zvijezdama i ne daju se prevariti odbljeskom svjetla gradova. Hvataju magnetska polja zemlje te znaju odredište svog puta. Opiru se zračnim strujama, lete preko planina; slaba ih krila nose dok prelijeću široka mora i nema im odmora doli na valovima uzburkanog mora ili na jarbolu kojega broda. Žeđ gase u slučajno nastalim mlačicama, potocima i rijekama; gladuju ne uhvate li ponekog kukca.  Usprkos svemu nezaustavljivo i nepogrešivo lete svome domu.

Gledam selice i pitam se: kako mi ne znamo gdje je pravi dom? Ne pretječu li nas ptice u posluhu svojoj naravi? Čežnja za domom, za Domovinom u Bogu, svojstvena je i čovjeku, ta on je Božje stvorenje. Čuje nam duša zov Domovine u letu ovozemnog života. Dano nam je Svjetlo neprolaznog sjaja za orijentaciju, ali puštamo da nas privuku blještavila varljivih svjetala. Dana nam je Hrana za let duše, ali  za nju ne marimo utovljeni hranom preobilja koja nas čini preteškima za let. Obeshrabreni mišlju o teškoćama puta ne slušamo Glas koji nas zove.  Uplašeni ljepotom nade obećanja sigurnog Gnijezda zadovoljavamo se prividom raskoši ovih pustara u kojima boravimo. Ljudi, ljudi: gledajte ptice! Ljudi: učite od ptica!  „Duha ne trnite“ (Sol 5, 19), odgovorite zovu Duha, ne odustajte od leta koji vam je poduzeti!

BK