Svatko od nas barem jednom u životu doživio je rastanak sa nekom osobom sa kojom smo bili povezani bilo rodbinski, bilo prijateljski. Rastanak sa voljenom osobom često doživimo kao neki gubitak i u sebi osjećamo duboku bol, kao da neka rana nastane u nama i iz nje kapa osjećaj tuge. Kada se opet u nekom određenom vremenskom razdoblju susretnemo sa tom istom osobom odjednom u nama provru osjećaji neizmjerne radosti i sreće, te želimo tu osobu zagrliti, dodirnuti, uvjeriti se da je to zaista ona.
Na sličan način možemo promatrati i Isusovo uskrsnuće, njegov povratak iz mrtvih u život. Isusovo uskrsnuće nije samo duhovno, ono je prije svega i tjelesno a dokaz su njegove rane na tijelu, no ono sada postaje proslavljeno, ne podleže više fizičkim zakonitostima. To je stvarni događaj koji se dogodio u našoj povijesti, ali i jedinstven: svi drugi povijesni događaji zbivaju se jedanput i prolaze, tonući u prošlost. Kristovo vazmeno otajstvo, naprotiv, ne može ostati samo u prošlosti, jer on je svojom smrću uništio smrt i zato sve što Krist jest, i sve što je učinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u božanskoj vječnosti te obuhvaća sva vremena i u njima se uprisutnjuje. Tako da Kristovi učenici od prvih vremena do današnjih dana pa sve do konca svijeta na isti način mogu doživjeti nevidljivo prisustvo Uskrslog Krista. A ono se uvijek ostvaruje po liturgijskom slavljenju sakramenata kao vidljivih i osjetnih znakova u kojima djeluje nevidljiva milost Duha Svetoga, koji je prvi dar Uskrslog Krista.
Novozavjetni spisi nam pružaju mnoga svjedočanstva u kojima se po djelovanju sakramenata događaju zahvati te nevidljive prisutnosti Uskrslog Krista. Tako u Djelima apostolskim, pisac nam opisuje događaj nakon blagdana Pedesetnice, kada su apostoli i drugi Isusovi učenici zaprimili dar Duha Svetoga, te su se po njihovim rukama događala mnoga znamenja i čudesa, poput ozdravljenja.
Time su se bile ostvarile Isusove riječi koje je uputio apostolima već prvog dana nakon njegovog Uskrsnuća: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Zadatak i poslanje koje zadobivaju apostoli od Uskrslog Krista jest da nastave njegovo djelo spasenja za sve ljude.
Kao što je Krist poslan od Oca, tako je i on poslao apostole, pune Duha Svetoga, te im istodobno predaje svoju moć posvećivanja: oni postaju sakramentalni znakovi Krista. Snagom istoga Duha Svetoga oni predaju tu moć svojim nasljednicima.
Zanimljivo je primijetiti kako evanđelist Ivan u taj događaj uskrsne večeri unosi dramatični događaj. Prije samog susreta uskrslog Isusa sa učenicima, opisuje učenike koji su veoma prestrašeni i sakriveni u jednu sobu. No u jednom trenutku sve se mijenja, među njih dolazi Isus i prožima njihova srca svojim mirom.
Sve dok u našim srcima vlada nemir i sve dok bježimo od vlastitih strahova i grijeha mi se nalazimo u stanju nemoći i dezorijentiranosti. No i takvo stanje može se promijeniti onog trenutka kada i mi odlučimo poput apostola Tome, da dotaknemo rane na Kristovom tijelu. Dotaknuti Isusove rane znači doći u dodir s Božjim milosrđem. Znači zadobiti ozdravljenje od naših rana koje nosimo u sebi. Tomina rana je bio njegov unutarnji nemir koji mu je onemogućavao da povjeruje svojim prijateljima da je Isus živ.
Tomina velika želja da se osobno uvjeri u stvarnost Uskrslog Krista dovodi do izlijevanja Božjeg milosrđa i u njegovo srce. No, Krist Gospodin to svoje milosrđe još više izljeva prema onima koji ne vidješe a povjeravahu, njih proglašuje blaženima.
Mi koji se okupljamo na liturgijskom slavlju euharistije, možemo se ubrojiti među one koji nisu vidjeli Krista, a vjeruju. Isus nas proglašuje blaženima želeći i u nas izliti svoje milosrđe kako bi nam darovao svoj mir, te zacijelio i ozdravio naše ranjeno srce i dušu. Božje milosrđe je, kako piše papa Franjo; „izvor radosti, vedrine i mira, ono je uvjet našega spasenja, to je riječ koja objavljuje Otajstvo Presvetog Trojstva, ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret, ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu, ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha“.
Krist Gospodin ne postavlja ispred sebe nikakve barijere, zapreke ili zidove da ne bi mogli doći do njega. On nam u svakoj osobi može otkriti svoju nazočnost i u svakoj ljudskoj riječi može nam upiti svoj poziv; ne budi nevjeran, nego vjeran. Tim riječima nas Isus poziva da svoju vjeru u njega stavimo u središte svoga života, potiče nas na sve življu vjeru i od nas traži potpuno povjerenje i obraćenje. Po apostolu Ivanu nam se objavljuje kao Prvi i Posljednji, onaj koji je Živ. Mrtav bijah, evo živim u vijeke vjekova te imam ključeve Smrti i Podzemlja.
Imajmo povjerenje u Gospodinovo beskrajno milosrđe, da nas može po snazi Duha Svetoga izvesti iz smrti u nov život, jer on drži sudbinu naše duše u svojim rukama. „Veliki izazov je, dakle, otvoriti srce Bogu „bogatu milosrđem“ i prepustiti se njemu da nas on odgaja i oblikuje kako bismo živjeli od samog njegovog milosrđa“.
U stavu poniznog klanjanja ispovjedimo svoju vjeru izgovarajući zajedno sa apostolom Tomom: Gospodin moj i Bog moj! Jer ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu. Jer vječna je ljubav njegova!
Vlč. Siniša Blatarić